Dragulj Sankt Peterburga

“Već sam ti rekla. Bio je naočit i šarmantan, i čestitao mi je na izvrsnoj izvedbi.”

Katja stisne plave oči kao da škilji u nešto jako sitno. “Nemoj misliti da nisam prozrela tvoje laži, Valentina. Što se jučer zbilo? Zašto ti se nije svidjelo Njegovo Carsko Veličanstvo?”

“Naravno da mi se svidio. Car se svima sviđa.”

“Pozvat ću bolničarku Sonju da te izbaci odavde ako mi ne...”

Valentina se nasmije i načas prestane utrljavati ulje u sestrine blijede nokte na nogama. Katjino stopalo ležalo joj je u dlanu, beživotno kao da je lutkino. “U redu, u redu, priznajem. Predobro me poznaješ. U pravu si, Katja, car Nikolaj jučer mi se nije svidio. No samo zbog toga što se šepirio po prostoriji kao da posjeduje cijeli svijet, a ne samo onu polovicu koja pripada Romanovima. Razmetljiv je poput pauna. Premalen čovjek u preširokim hlačama.”

Katja se odjednom pljesne po čelu hineći razdraženost. “Pa da, sad se sjećam. Rekao ti je kako želi da sviraš njegovoj ženi i djeci kad te je prije dvije godine čuo kako sviraš u školi. Zar ne?”

“Da. A ja sam bila toliko glupa da sam mu povjerovala. Vježbala sam i vježbala, čekajući poziv na dvor. No nikad ga nisam dočekala.” Osmjehnula se mlađoj sestri. “Caru ne treba vjerovati. Laži odveć olako klize niz njegov carski jezik.”

Katja širom otvori oči. “Je li i on opet došao?”

“Tko?”

“Sjećam se da si mi bila rekla kako je neki čovjek bio s carem Nikolajem kad si mu onomad svirala.”

“Ne, takvo što nisam rekla.”

“Da, rekla si.”

Valentina joj podigne drugo stopalo i položi ga na ručnik. Uronivši prste u toplo ulje, stane joj masirati suhu kožu na peti. “O čemu to, zaboga, pričaš?” Oči je držala uprte u Katjine nožne prste dok ih je nježno razdvajala jednog po jednog.

“Tamo je bio neki čovjek. S carem, prije dvije godine, kad je posjetio vašu školu”, bila je uporna Katja. “Sjećam se, rekla si da je bio...”

“Ne budi smiješna.”

“Rekla si mi da je izgledao poput vikinškog ratnika.”

“To je besmislica.”

“Vatrene kose i zelenih očiju.”

“Umišljaš.”

“Ne, rekla si mi. Stajao je pokraj vrata, i rekla si...”

Valentina se nasmije i uštipne je za nožni prst. “Svakakve sam budalaštine pričala kad mi je bilo petnaest.”

No Katja nastavi netremice zuriti u sestru. “Rekla si mi da si se zaljubila u njega.”

Valentinini prsti izbubetaše dio Katjina stopala iza kosti gležnja. “Ako sam takvo što i rekla, bila je to puka budalaština jedne školarke. Nisam čak ni razgovarala s njime. Sad se jedva sjećam i kako je izgledao.” No krv joj je udarila u obraze.

“Rekla si mi”, Katja će tiho, “da se kaniš udati za toga visokog vikinškog ratnika.”

“Tada sam bila bedasta. Ne kanim se udati, ikad.”

4

Katja je bila u pravu u vezi s Vikingom. Valentina se pokušala nasmijati tomu, no nije mogla — sada je bila ljuta na njega. Nije je se sjećao, očito, no to nije ni važno. Zašto bi to i očekivala od njega nakon što je onako svirala kada je imala petnaest godina?

Ne, nije ju to srdilo. Srdio ju je način na koji je jučer otišao. Čim je završila sa sviranjem, on je jedva to dočekavši odmaglio, što ju je uvrijedilo: skočio je na noge i, izmijenivši nekoliko riječi s carem, zagrabio prema vratima kao da jedva čeka da izađe. Zar ga je toliko razočarala da nije mogao podnijeti to da ostane? Ali ovaj se put tako ponosila svojom izvedbom. Njegova ravnodušnost prema tomu pekla ju je poput uboda ose.

Žudno je sjela za glasovir u glazbenoj sobi svojih roditelja i, kao i uvijek, pogladila njegovu površinu. Bio je to prekrasan, sjajan crni koncertni glasovir marke Erard koji je obožavala. Pustila je da joj prsti dotaknu tipke, a napetost joj je smjesta iščeznula iz tijela poput vlaka što iskače iz tračnica. Istoga trenutka, kao i svaki put. Prsti su joj milovali tipke od slonovače, prebirući gore-dolje po klavijaturi, krećući se različitim brzinama, čas glasnije, čas tiše, dok je zagrijavala mišiće i razgibavala tetive. Raskošan, razigran zvuk što se razlegao iz Erarda umirio ju je i ponešto joj umanjio uzbuđenje. Jer zaista je bila uzbuđena, no iz sasvim pogrešnih razloga. Htjela je ponovo vidjeti Vikinga.

Katja je bila u pravu.

Valentinu je osupnulo kad je ušetao u dvoranu odmah iza cara, visok i uspravan u svečanom žaketu. Nije ga očekivala. Bio je daleko najviši muškarac u prostoriji, vitak i plećat, odavao je dojam nepobjedivosti. Prije dvije godine na koncertu Instituta Ekaterinskij ušetao je u dvoranu zajedno s nekolicinom pripadnika carske svite, očaravši nju, tada petnaestogodišnjakinju, svojom energijom i vatrenom crvenom kosom. Živopisnim zelenim očima pregledao je prostoriju s podsmijehom, kao da je cijela ta situacija odveć apsurdna da bi je ozbiljno doživio.