Dragulj Sankt Peterburga

Imala je sitne ali snažne prste koji su se prelijevali preko tipki, povezujući je s nečim što on nije mogao vidjeti, nečim što je bilo dio njezina svijeta. Glazba se vinula uvis, uzdižući se u molski akord i preplavljujući mu čula svojom ljepotom, da bi mu potom bez upozorenja, kad je bio potpuno nepripremljen, iščupala srce. Zatvorio je oči osjećajući kako glazba u njemu oživljava, a note dodiruju tajne kutke, žuljajući ih dok nisu prokrvarili. Morao je uložiti svjesni napor kako bi otvorio oči i promotrio djevojku koja je bila u stanju glazbu pretvoriti u takvo oružje.

Tijelo joj se nije dramatično njihalo na stolcu. Samo ruke, i glava. One su se kretale kao da pripadaju glazbi, a ne njezinu tijelu. Koža joj je bila blijeda poput najsvjetlije bjelokosti, a lice gotovo bezizražajno, izuzev očiju. One su bile goleme i tamne, pune nekog osjećaja koji je Jensa podsjetio više na gnjev nego na zanos. Odakle mladoj djevojci tako snažni osjećaji? Kao da ih je svakim dahom udisala.

Naposljetku je glazba uz uzdah utihnula, a djevojka je pognula glavu. Tamna joj je kosa zakrila lice od pogleda te je tiho položila ruke u krilo. Tek joj je jedan izdajnički drhtaj potresao kralježnicu, nakon čega je dvoranu ispunila tišina. Jens pogleda cara. Suze su se nekontrolirano kotrljale niz Nikolajevo lice. Polako je podignuo ruke i počeo pljeskati, a aplauz se smjesta razlegao dvoranom poput jeke. Jens ponovo pogleda mladu pijanisticu. Nije se pomaknula.

Glava joj je bila okrenuta ustranu, a blistave tamne oči uprte ravno u njega. Da to nije bilo odveć apsurdno, zakleo bi se da je ljuta na njega.

“Mademoiselle Valentina”, reče car glasom bremenitim od osjećaja, “hvala vam. Merci bien. Bila je to veličanstvena izvedba. Nezaboravna. Morate doći svirati mojoj supruzi i dragim mi kćerima sljedeći put kad dođu u Zimsku palaču.”

Djevojka ustane sa stolca i duboko se nakloni. “Bila bi mi velika čast”, reče.

“Pozdravljaju. Čestitam, draga djevojko. Postat ćeš velika pijanistica.”

Prvi put se nasmiješila. “Blagodarju Vas, mnogo Vam hvala, Vaše Veličanstvo. Odveć ste ljubazni.”

Nešto u načinu na koji je to promrmljala prenulo je Jensa. Umalo se naglas nasmijao, no činilo se da car ne primjećuje natruhu podrugljivosti u njezinim riječima.

“Eto”, prošaptala je Jensova družica, “barem si u Chopinu uživao, kad već nisi u pjevanju.”

Jens se okrene prema grofici Serovoj. “I jesam.”

“Friise! Za Boga miloga, čovječe, što ti radiš ovdje?”

Bio je to car Nikolaj. Krupnim se koracima uputio prema svojoj sviti kako bi protegnuo noge prije sljedeće izvedbe. Svi ustadoše. Bio je znatno niži od Jensa i imao je naviku ljuljati se gore-dolje na prstima. U znak pozdrava žene su našušurile svečana ruha, a muškarci ponizno pognuli glave.

“Friise”, nastavio je car Nikolaj, “nadam se da nisi došao kako bi očijukao s djevojkama.”

“Ne, Vaše Veličanstvo, nisam. Ovdje sam kao gost grofice Serove.”

“Zar ne bi trebao raditi punom parom? To je ono što od tebe očekujem, znaš. A ne da se šepiriš pred mladim damama Sankt Peterburga.”

Jens se nakloni žustro škljocnuvši potpeticama i naklonivši glavu. “U tom Vas slučaju pozdravljam.”

Nikolajevo držanje postalo je ozbiljno. “Potreban si drugdje, Friise. Ne mogu si priuštiti da se tvoj talent rasipa na”, mahne rukom okićenom nakitom prema školskoj dvorani, “ovakve tričarije.”

Jens se ponovo nakloni i okrene da ode. Dok je to činio, još je jedanput pogledom preletio po prostoriji tražeći pijanisticu. I dalje ga je promatrala. Osmjehnuo se, no ona mu nije uzvratila pa joj je kratko kimnuo i išetao iz prostorije. Dok su se vrata za njim zatvarala, osjetio je kao da je dio njega ostao ležati na ulaštenom parketu dvorane. Dio koji mu je značio.

“Jense!”

Zastao je na pola koraka. “Ah, grofice. Kao što vidite, žurim se.”

“Čekajte”, doviknula je. Koraci su joj odzvanjali praznim žutim školskim hodnikom dok se žurila da ga sustigne. “Jense, žao mi je. Nisam htjela da ti car očita bukvicu.”

“Niste?”

“Ne. Oprosti mi.”

“Grofice Serova”, reče on podižući njezinu ruku u rukavici i pritisnuvši je uz usne, “nemam Vam što oprostiti.” No glas mu je bio jedak i ironičan.

Ona oštro izdahne. “Ne budi tako bahat, Jense”, reče. “Ne sa mnom.”

Istegnula se i utisnula mu poljubac ravno u usta. Usne su joj bile mekane, primamljive. No Jens je zakoraknuo unatrag. Uputila mu je prijekoran pogled i vratila se putem kojim je i došla.

Dovraga i ta žena. Dovraga.

Jens je čvrsto omotao težak jahaći ogrtač oko ramena. Sumorna siva magla lijepila mu se za odjeću i kosu, čak i za trepavice. Na konju je lutao gradom poput duha, preko mostova koji su, budući da je bila zima, danonoćno bili osvijetljeni uličnom rasvjetom. Kočije su kloparale pokraj njega zaklonjene maglom, automobili trubili iz sveg glasa, dok su pješaci čvrsto držali svoje torbice i novčanike. Dan je bio stvoren za džepare i lopove.