Dragulj Sankt Peterburga

Um joj se zamaglio. Trepnula je, kao da vjeđama može obrisati ono što je ležalo pred njom, a zatim još jedanput, ovog se puta usredotočujući na Kozakova sina. Suze su mu se slijevale niz obraze dok je čvrsto držao očev dlan, stisnuvši mu ruku snažnim prstima kojima bi ga, da može, otrgnuo od smrti. Valentina je ispružila ruku i dodirnula mladićeva leđa, osjećajući kako drhti ispod košulje. Pogladila je tijelo što je drhtalo, svjesna čvornatih mišića pod dlanom i očaja koji se u njih uvukao.

“Lave”, nježno je šapnula. Dodirnula mu je kosu, oštre crne kovrče, želeći ukloniti krhotine bola, no ne znajući kako. “Tako mi je žao. Bio je dobar čovjek. Zašto bi i njemu naudili?”

Popkov podigne glavu i zapilji se u krv kojom su bili poškropljeni drveni zidovi. Riječi su provalile iz njega poput rike. “Moj im otac nije značio ništa. Ništa! Učinili su to samo kako bi dokazali da mogu, kako bi pokazali svoju moć. I upozorili one koji rade za druge obitelji iz tvojega staleža.”

Valentina glasno uzdahne. No on ne reče više ništa.

Dugo je stajala ondje, prsa odveć stegnutih da bi disala, prisjećajući se Katjine slomljene prilike i izraza u očevim očima, slušajući bol u grlenim jecajima što su se otimali iz Kozakova grla. Ruka joj je počivala na njegovu ramenu u uzaludnom pokušaju nuđenja utjehe, premda je znala da je utjeha posljednje što oboje žele. U njoj se podignula divlja plima gnjeva.

“Lave”, obznanila je, “platit će za ovo.”

On podigne svoje tamne oči prema njezinima. “Neću imati mira”, zarežao je, “niti ću zaboraviti. Dok god su na životu.”

“Neću zaboraviti”, ponovi ona poput jeke.

Pogled joj klizne prema Simeonovu mrtvom tijelu, tijelu čovjeka koji ju je prvi popeo na konja kad joj nisu bile ni tri godine i koji bi je prvi podignuo iz prašine kad bi s njega pala. Otresao bi s nje prašinu, zadirkivao je glasno joj se smijući i smjesta je ponovo bacio u sedlo.

“Neću zaboraviti”, zaklela se. “Ni oprostiti.”

Kuća je ležala spokojno, a sobe su bile zamračene. Svi su se šuljali na prstima i šaptali, kao što bi to činili u prisutnosti mrtvih. Valentina je htjela rastvoriti zastore i povikati: “Još je živa!” No šutjela je, zanemarujući bol što joj je parala grudi, i sjedila tik uz majku na šezlonu u primaćoj sobi.

Zanijemjeli su, zatvoreni u sebe, čekajući da se liječnikov težak korak počne spuštati niza stube. U sobi je bilo vruće i sunce se pokušavalo probiti između zastora, no Valentina je osjećala studen duboko u srži kostiju. Oči su joj pratile majčine nježne prste promatrajući kako leže u njezinu krilu na jutarnjoj haljini boje lavande, isprepleteni, cupkajući čipkaste rukave, dok joj je ostatak sitnog tijela sjedio mirno. To je Valentinu uzrujavalo više od izraza očaja na majčinu licu ili dvije jarko rumene mrlje na bijeloj koži njezinih obraza. Elizaveta Ivanova bila je od onih koji vjeruju da čovjek u svakom trenutku treba biti suzdržan. Pogled na njezine ruke koje su se otele kontroli ulio joj je osjećaj nesigurnosti.

“Koliko još?” promrmljala je Valentina.

“Liječnik je odveć dugo gore. To je loš znak.”

“Ne, to znači da joj još uvijek pomaže. Nije digao ruke.” Pokušala se nasmiješiti. “Znaš koliko je Katja tvrdoglava.”

Elizaveta Ivanova oštro zajeca, a potom se utiša. Odgojena je kao pripadnica onog sloja žena koje su smatrale da im je životna uloga da budu nijemi ukras svome suprugu, da u svakom trenutku izgledaju privlačno i pristojno dok ih on vodi pod ruku te da mu rađaju djecu, od koje bi jedan trebao biti sin koji će nastaviti obiteljsku lozu. U ovom posljednjem je podbacila. Rodila je dvije zdrave djevojčice, no činilo se da si ne može oprostiti što nije rodila i sina, vjerujući da ju je tako Bog kaznio zbog tko zna kojega smrtnoga grijeha. A sad je ovo prokletstvo snašlo mlađu joj kćer.

Unatoč brojnim svakodnevnim društvenim obvezama, Valentinina se majka katkad činila usamljenom. Premda im to nije bio običaj, obavila joj je ruku oko ramena. Iznenadila ju je toplina majčina tijela. Njezina je koža pak bila hladna poput mramora. Čak je i u ovoj prilici majčina bujna zlatna kosa bila uredno spletena na vrhu glave te je sjedila ukočeno i uspravno unutar oklopa od francuske svile i čipke s brošem od ametista. Valentini je prvi put palo na pamet da njezina majka možda već zna koliko je svijet opasno mjesto pa se zato nikad ne opušta.

Zaštitari su pročešljavali polja i šumu, no zasad nisu pronašli nikakve muškarce s puškama.

“Mama”, tiho je prošaptala Valentina, “da me revolucionari nisu zadržali u šumi, vratila bih se ovamo mnogo prije nego što bi se Katja probudila — bila bi sa mnom dolje uz potok pa ne bi odlutala u tatinu...”

Elizaveta Ivanova okrene glavu kako bi pomno promotrila kćer, raširenih nosnica i gotovo bezbojnih očiju, kao da su skrivene suze isprale njihovu inače modru boju. “Krivnja nije tvoja, Valentina.” Držala je kćerin dlan u svojem.

“Tata misli da jest.”

“Otac ti je ljut. Mora na nekoga svaliti krivnju.”

“Mogao je okriviti muškarce s kukuljicama u šumi.”