Dragulj Sankt Peterburga

Drugi je udarac bio snažniji, no barem je progovorio. Tada mu je prvi put čula glas otkako joj je naredio da sjedne. Nije bila sigurna na kolikoj udaljenosti čuči iza nje, tiho poput pauka, osim što je bilo jasno da ih ne dijeli više od duljine puške. Toliko je dugo bila krotka da mu je do sada već mogla popustiti pozornost. No ako je u krivu... O tome nije htjela ni razmišljati. Morala ga je namamiti bliže, nadohvat ruke.

“Znaš li tko mi je otac?”

Puška joj je doletjela u čeljust, umalo joj izbivši glavu s vrata. “Dakako da znam, dovraga. Misliš li da smo mi neki neuki seljani?”

“On je ministar Filip Ivanov. Pouzdani savjetnik u vladi cara Nikolaja. Mogao bi pomoći tebi i tvojim prijateljima da...”

Ovaj joj je put zario vrh puške u zatiljak, silom joj naginjući glavu prema naprijed dok joj se lice nije priljubilo uz koljena.

“Vašem je soju odzvonilo”, prosiktao je. Mogla je osjetiti vrelinu njegova daha na masnici na vratu. “Sravnit ćemo vas gadove sa zemljom koju ste nam ukrali. Dosta nam je toga da nas gazite i izgladnjujete dok punite ta svoja pohlepna usta kavijarom. Tvoj je otac prokleti tiranin i platit će za...”

Valentina u ruci stisne kamen skriven ispod suknje. Silovitim okretom izvije se i svom ga snagom zabije u lice ispod kukuljice. Nešto se slomilo. Muškarac vrisne — visok urlik nalik na glasanje lisice. No bila je prebrza, pobjegavši prije no što je stigao povući obarač. Jurila je saginjući se, izmičući ispod grana i uranjajući u mrak najtamnijih sjena dok je njegov jauk lebdio za njom. Čula ga je kako juri kroz šikaru nakon čega su odjeknula dva hica, no oba su prozujala mimo nje, pokosivši lišće i lomeći grančice dok je ona bježala sve dalje.

Na petama je kliznula niz obronak, očajnički želeći pronaći rijeku. Ona će joj pokazati put iz šume. Skretala je i mijenjala smjer sve dok nije bila sigurna da je umaknula svojem progonitelju, a onda je zastala i osluhnula. Isprva nije čula ništa osim udaranja vlastitog bila u ušima, no postupno je do nje dopro još jedan zvuk: tiho ali nepogrešivo žuborenje vode preko stijena. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, no potom očajna osjeti kako je koljena izdaju. Zapanjila se shvativši da uspravnih leđa sjedi na vlažnoj zemlji, uplašena i slaba poput mačića. Drhtureći, prisilila se da ustane. Morala je upozoriti oca.

Nakon toga počela se kretati sigurnijim korakom. Nije joj trebalo mnogo da pronađe rijeku i zaputi se uskom stazom Što se protezala duž njezine obale. U glavi su joj se sudarale nepovezane misli. Ako su ovi muškarci u kukuljicama revolucionari, što su naumili učiniti? Skrivaju li se samo u šumi u Tesovu ili su ovamo došli s namjerom? Tko im je meta? Odgovor na to posljednje pitanje nije bilo teško odgonetnuti. Žrtva nije mogao biti nitko drugi nego otac. Čvrsto je stisnula usne nastojeći zatomiti gnjevan urlik što je hučao u njoj. Korak joj se nanovo ubrzao, krivudajući ispod granja koje se nadvijalo nad njom.

Uto se začuo zvuk koji ju je potresao od glave do pete. Smjesta ga je prepoznala: pljuskanje konjskih kopita kroz vodu. Netko se približavao uzvodno. Ovdje je rijeka bila plitka, srebrnasti žuboreći potočić kroz stjenovito korito, a jutarnje se sunce praćakalo u virovima odbijajući se natrag prema stablima. Čučnula je sklupčavši se iza grma, a koža joj se zategnula preko obraza kao da se nekim čudom stisnula tijekom posljednjih nekoliko sati.

“Lave Popkove!”

Krupni muškarac na ružnom, krivonogom konju naglo se okrene začuvši njezin glas. “Gospođice Valentina!” Za sobom je vodio njezinu kobilu Dašu.

Izraz na njegovu licu ispod gustih crnih kovrča iznenadio ju je. Odražavao je šok. Zar je toliko loše izgledala? Lav Popkov bio je mladi Kozak koji je rijetko govorio, a još rjeđe pokazivao osjećaje. Bio je četiri godine stariji od nje, sin glavnog konjušara njezina oca, i doimao se kao da ima vremena i interesa samo za četveronožno društvo. Skočio je iz sedla i u visokim čizmama stao grabiti kroz plićak. Nadvio se nad nju hvatajući je za nadlakticu. Iznenadilo ju je što je dodiruje — bio je tek sluga — no bila mu je odveć zahvalna što joj je doveo konja da bi se bunila.

“Čuo sam hice”, zabrundao je.

“U šumi su neki muškarci s puškama.” Zadihano je izgovorila. “Brzo, moramo upozoriti mojega oca.”

Nije postavljao pitanja — nije bio ta vrsta osobe. Pogledom je pretražio šumu, a potom je podignuo na njezina konja.

“Što te je nagnalo da dođeš ovamo?” upitala je odriješivši Dašine uzde.

Popkov slegne golemim ramenima, mišićima zatežući zamašćenu kožnatu tuniku. “Gospođica Katja krenula vas je tražiti.

Vidio sam da vam konj nije u konjušnici”, rukom je nježno pogladio životinju po leđima, “pa sam krenuo za njim. Našao sam ga privezanog.” Dok joj je pružao uzde, crne su mu oči bile uprte u njezine. “Jeste li dovoljno dobro da jašete?”

“Dakako.”

“Ne izgledate dobro.”

Dodirnula se po obrazu, opipavši krv i ugledavši grimizan trag koji joj se cijedio niz prste. “Mogu jahati.”

“Samo polako. Stopala vam izgledaju loše.”