Dragulj Sankt Peterburga

Osjetila je kako su joj se obrazi zarumenjeli. Tanka haljina od muslina prilijepila joj se za tijelo od znoja i raskvašenog lišća koje je uprljalo tkaninu. Ruke je prekrižila ispred sebe kao da se brani, zatresavši pritom kosom ne bi li je sklonila s lica, u znak prkosa. Trojica muškaraca prijeteći su joj se približila, a jedan je stao iza nje kako bi joj presjekao put krene li bježati. Stjerali su je u klopku. Oprezno je disala. Nije im mogla vidjeti lica pod crnim kukuljicama, no po okretnosti njihovih mršavih udova i gorljivosti u njihovim glasovima mogla je zaključiti da su mladi. Druga dvojica izgledala su nešto starije, krupnije građe, te su se držali podalje na čistini između stabala, potiho žamoreći među sobom.

Zbog krinki nije mogla razabrati gledaju li je ili ne, no onaj viši očito im je zapovijedao.

Zbog čega su došli u Tesovo? Što su naumili učiniti? Morala je pobjeći, upozoriti oca. No dva mlađa muškarca počela su se naguravati, otimajući se oko plijena poput hijena.

“Tko ste vi?” upitala je ne bi li im odvratila pozornost.

“Mi smo istinski glas Rusije.”

“Ako je tako, vaše bi glasove trebali čuti ljudi u Dumi, našem saboru, a ne ja na šumskom proplanku. Kakva korist od toga?”

“Pada mi na pamet jedna korist”, odgovorio je najzdepastiji od trojice. Vrškom puške dodirnuo joj je dojku. Ona je žustro odgurne ustranu. “Zemlju možete zaposjesti”, procijedi, “no nemojte misliti da možete i mene.”

Dvojica njegovih drugova grohotom se nasmijaše, a on istrgne remen iz pojasa i jedan njegov kraj omota oko šake, prijeteće mašući kopčom.

“Kujo! Suka!”

Valentini srce skoči u grlo. Osjetila je vonj njegove srdžbe, jedak na svježem jutarnjem zraku.

“Molim vas.” Obrati se visokome muškarcu među stablima. Odlikovao se mirnoćom koja ju je strašila čak i više od rastresene energije njegovih ljudi. “Molim vas”, reče, “obuzdajte ih.”

Muškarac se zagleda u nju ispod tamnih nabora kukuljice, polako odmahne glavom i zaputi se u šumu. Na trenutak ju je obuzela panika pa je čvrsto stisnula šake kako ne bi drhtale. No činilo se da je otišao izdati zapovijed budući da je muškarac s kojim je ranije razgovarao najednom uperio prst prema onome koji je stajao iza nje.

“Ti”, reče, “pozabavi se njome. Ostali, za mnom.”

Pozabavi se njome.

Bili su dobro obučeni, toliko im mora priznati. Onaj ljutiti s remenom u ruci smjesta se udaljio bez riječi, a drugi za njim. Muškarac koji je jedini ostao iza nje odlučno prebaci pušku u drugu ruku i stane se premještati s noge na nogu na vlažnom tlu, obuven u ručno izrađene čizme.

“Sjedni”, naredi.

Valentina se premišljala.

“Sjedni”, ponovi on, “ili ću te natjerati na to.”

Valentina sjedne.

Prošlo je sat vremena, možda i više. Valentina je izgubila pojam o vremenu. Udovi su je boljeli, a u glavi joj je bubnjalo. Svaki put kad bi se pokušala pomaknuti ili prozboriti, njezin bi stražar ispustio zvuk gnušanja i udario je metalnim vrhom puške u onaj dio tijela u koji mu se u tom trenutku prohtjelo: rebra, rame, ruku. Najgore je bilo u zatiljak.

No nije ju ustrijelio. Očajnički se držala tog blijedog tračka nade.

Što su radili ostali? To joj je pitanje odzvanjalo u glavi, parajući joj misli u tisuću odgovora.

Možda su lopovi. Toliko se žestoko molila da su tu kako bi opljačkali kuću njezina oca da se gotovo uvjerila da je to istina. Da su došli ukrasti stare slike, zlatne kipove, istočnjačke rezbarije, majčine dragulje. Već je bilo takvih pokušaja pa zašto ne bi opet? No kakvi to lopovi čekaju svjetlo dana? Kakvi su to lopovi dovoljno glupi da opljačkaju kuću kad sluge već ustanu i prihvate se posla?

Privukla je koljena prsima, prislonila na njih bradu te zauzvrat dobila oštar ubod puškom u kralježnicu. Petama je privukla kamen s poda tako da joj bude nadohvat ruke.

Rukama je obujmila potkoljenice, drhteći na povjetarcu što je rastjerivao maglu. Nije bilo toliko hladno koliko je bila uplašena: uplašena za roditelje i sestru Katju koji će otprilike sada ustati iz kreveta, sasvim nesvjesni crnih kukuljica što se šuljaju Tesovom. Katja je imala samo trinaest godina, plavokosa vjetropirka puna energije koja će u skokovima uletjeti u Valentininu sobu preklinjući je da nakon doručka odu zaplivati u potoku tog prvog jutra u Tesovu. Majka se ujutro najradije zadržavala u svojoj sobi, no ocu je bilo jako važno da se za doručak svi okupe u isto vrijeme. Zacijelo će našušuriti brkove i ljutito pogledavati na džepni sat jer njegova starija kći kasni.

Tata, oprezno.

“Jeste li vi boljševici?” najednom upita, spremajući se na udarac.

Uslijedio je. U vrat. Čula je kako se nešto zdrobilo.

“Jeste li?” ponovo upita. Da se barem mogla okrenuti i pogledati ga u zakukuljeno lice.

“Zaveži.”