Dragulj Sankt Peterburga

Prihvatila je uzde okrenuvši Dašinu glavu na drugu stranu. “Hvala ti, Lave. Spasibo.” Žustro je podbola konja u kas te pojurila na njemu niz rijeku.

Jahala je kroz šumu, a Lav Popkov i njegova krupna životinja slijedili su je u stopu. Na jednom im je mjestu deblo prepriječilo put, no Valentina nije tratila vrijeme pokušavajući ga zaobići. Iza leđa je začula uzrujan povik, no nije se zaustavila, natjeravši Dašu u skok. Konj ju je glatko preskočio te naglo skrenuo ustranu ne bi li izbjegao korijenje što je stršalo iz crne zemlje kao zamka za neoprezne.

Iz ruba šume izbila je na čistinu u miran, suncem okupan sneni krajolik nalik na prekrivač zelene i zlatne boje, prošaran poljima, voćnjacima i pašnjacima što su se lijeno protezali pred njom. Došlo joj je da usklikne od olakšanja. Ništa se nije promijenilo. Sve je bilo na sigurnom. Na vrhu padine zauzdala je konja kako bi došao do daha. Iz šumske se noćne more iskoprcala i vratila u stvarni svijet — svijet u kojemu je zrak mirisao na jabuke u cvatu, a Palača Ivanov ležala na udaljenosti nešto manjoj od kilometra usred imanja, velika i spokojna poput mačka boje meda što drijema ispred ognjišta. Od tog joj je prizora srce počelo brže kucati te je, kao i Daša, slobodnije disala. Skratila je uzde, jedva čekajući da nastavi jahati.

“Ono je bio opasan skok. Izlažete se pogibelji.”

Pogledala je udesno. Obris mladog Kozaka i njegova konja ocrtavao se na suncu, čvrst kao stijena.

“To je bio najbrži put”, primijeti Valentina.

“Već ste ozlijeđeni.”

“Uspjela sam.”

Odmahnuo je glavom. “Jesu li vas ikad izbičevali?” upitao je.

“Molim?”

“Ono je bio zahtjevan skok. Da ste pali s konja, vaš bi me otac dao izbičevati korbačem.”

Valentina je zinula. Korbač je bio bič od sirove goveđe kože na kojemu su često znale biti i metalne kukice, i premda se u Rusiji prestao upotrebljavati, i dalje je ponekad služio za provođenje stege. Jedan takav visio je namotan poput usnule zmije na zidu radionice njezina oca. Na trenutak su se zagledali jedno u drugo, a njoj se najednom učini da je sunce ugasnulo. Kako li je živjeti u svakodnevnom strahu od biča? Lavove crte lica bijahu grube i mrke, već izbrazdane unatoč mladosti, kao da u njegovu životu nije bilo mnogo razloga za osmijeh. Osjetila se posramljeno i smeteno.

“Žao mi je”, reče.

On zagunđa.

Valentina je prva odvratila pogled. Pogladila je Dašu po pahuljastim ušima, a potom coknula kako bi je potaknula na galop niz travnatu padinu. Pluća su joj se nadula od zraka koji joj je mrsio duge vlasi kose, a jedan joj je stremen umalo ispao s bosog stopala. Nagnula se naprijed priljubivši se uz Dašina leđa, tjerajući je na još brži korak.

Nisu prešli ni pola puta niz obronak kad je tišinu razbio prasak eksplozije. Jedan kraj kuće zatresao se i kao da je poskočio prije nego što ga je progutao siv oblak dima. Valentina je vrisnula.

2

Njet! Ne! Riječ je odzvanjala u Valentininoj glavi sve dok u njoj više nije bilo mjesta za druge riječi. Njet! Nema mjesta za riječi kao što su krv i bol. Nema mjesta smrti.

Konji su im se klizeći zaustavili na šljunčanoj stazi ispred kuće, a Valentina je skočila iz sedla. Posvuda buka. Ljudi izbezumljeni. Sluge trče, viču, plaču. Panika se premješta s lica na lice, opteretivši i zasitivši zrak. Osjećao se smrad dima, a pod nogama smrskano staklo. Konji bez jahača bježali su iz konjušnica, uzrujani i preplašeni. Neprestano se čula riječ bomba.

“Tata!” vrisnula je.

Radna soba njezina oca. Nalazila se na onom kraju odakle je sukljao dim pohlepno gutajući kuću. Kad bi bio u Tesovu, njezin bi otac svakog jutra, kad bi pročitao novine za doručkom, odlazio u radnu sobu gdje bi pisao državna pisma. Srce joj se uzlupalo kad je poletjela prema urušenom krilu zgrade, no nakon samo dva koraka nešto ju je povuklo natrag i zaustavilo. Ruka debljine sidrenog lanca zgrabila ju je za zapešće.

“Lave”, vrisnula je, “pusti me!”

“Njet.”

“Moram vidjeti je li tata...”

“Njet. Nije sigurno.”

Prljave je nokte zario duboko u njezinu bijelu kožu, dok je drugom rukom pridržavao uzde dvaju konja. Daša se divlje propinjala, propinjala, šireći nozdrve, dok je Lavov ružni konj samo stajao uprijevši znatiželjne smeđe oči u Popkova.

Prestala se otimati, ispravivši se. “Lave Popkove, naređujem ti da me pustiš.”

Zagledao se u njezino zapovjedno lice. “Ili ćete što? Dati me bičevati?”

U tom trenutku Valentina krajičkom oka spazi očeva leđa — prepoznala je njegov mornarički kaput — kako posrće obavijen gustim zastorom prašine.

“Tata!” nanovo poviče.