Dragulj Sankt Peterburga

Bosi su joj prsti uživali u dodiru crne zemlje, vlažne poput sirupa. Vjetar joj je mrsio dugu tamnu kosu šibajući joj obraze i omotao je oko vrata. Ovdje je osjećala slobodu koja bi u njoj odriješila nešto što je bilo odveć čvrsto sapeto. Tako bi se osjećala svaki put kad bi obitelj napustila Sankt Peterburg i došla u Tesovo gdje bi provodili lijene ljetne mjesece i duge bijele noći kad sunce gotovo uopće nije ni zalazilo za obzor.

Sve dok nije ugledala puške.

I muškarce pod kukuljicama. Odjevene u crno kako se prikradaju kroz sjenoviti svijet šume. U dnu leđa nakupio joj se znoj dok im je izmicala skrivajući se iza stabla. Čula je samo mrmorenje prigušenih glasova te je neko vrijeme čekala, nadajući se da će otići. No tek kad je rumena zora povukla crtu nalik na krvavi trag između stabala, muškarci su se najednom razdvojili, potpuno iščeznuvši, te Valentina osjeti kako joj srce bubnja od straha. Šapat? Je li to čula šapat iza leđa? Okrene se. Zagledala se u sjene, no nije nikoga vidjela. Već sljedećeg trenutka pred njom zatreperi neka prilika. Tamna i brza, strugnuvši ustranu. Još jedna ravno naprijed. Opkoljavali su je. Koliko njih? Utonula je u gustu maglu što se dizala s tla i stala se četveronoške probijati kroz gustu šikaru. Tanki sivi pramenovi magle ovijali su joj se oko gležnjeva, a grane joj posezale za licem, no nije se zaustavljala sve dok se umalo nije sudarila s nogama što su slijedile trag neke životinje ispred nje. Sledila se. Jedva da je disala u svom lisnatom skloništu od paprati. Noge su joj zastale, a ona je prestravljeno prikovala pogled za suknenu zakrpu koja joj je bila loše zašivena na hlačama kod koljena, te potom krenula dalje. Izmaknula se ulijevo i odšuljala se dalje. Kad bi uspjela doći do ruba šume gdje je privezala konja, mogla bi...

Udarac je došao iz vedra neba. Oborio ju je na leđa. Ležala je izvaljena na vlažnoj zemlji posežući za rukom koja joj je ščepala rame i zarivši zube u njezino zapešće. Zubima je okrhnula kost, no zagrizla je još jače te je osjetila okus krvi. Ruka odjednom uz psovku popusti stisak te Valentina skoči na noge, no teška je ruka svom snagom udari po čeljusti, odbacivši je licem u stablo.

“Ovdje je!” viknuo je dubok glas.

Valentina pokuša potrčati. Vrtjelo joj se u glavi, no opazila je da joj se sprema i druga pljuska pa je čučnula. Čula je kako je napadačev dlan škljocnuo kad je tresnuo o deblo i njegov gnjevni urlik. Osovila se na noge i krenula, no zemlja joj je izmicala pod nogama. Ljuljala se pod njom, stapajući se sa sivom izmaglicom i zaplamtjevši svaki put kad bi je presjekla zraka sunca.

“Zaustavite je!”

“Sranje! Dermo! Upucaj je!”

Upucaj?

Zveket olova u cijevi puške rasparao joj je um. Zamaknula je za stablo i primijetila kako joj ruke nekontrolirano drhte na kori debla što se ljuštila.

“Čekajte!” doviknula je.

Tišina. Zvuk tijela što se probijaju kroz šumu utihnuo je.

“Čekajte!” ponovo dovikne.

“Izađi tako da te možemo vidjeti.”

“Nećete pucati?”

Netko joj se nasmijao ljutitim glasom. “Nećemo pucati.”

Još uvijek nisu zapucali na nju. Možda nisu smjeli riskirati s bukom hitaca — na selu se zvuk pronosi daleko. Pokušala je progutati, no grlo joj je bilo suho. Ovi se muškarci ne igraju. Što god da su radili, omela ih je u poslu te je nisu kanili samo tako pustiti. Morat će razgovarati s njima.

“Požuri! Bistro!” doviknuo je ljutiti glas.

Valentini je zastalo srce u grudima kad je izašla iz zaklona iza stabla.

Bila su petorica. Pet muškaraca, pet pušaka. Samo je jedan, najviši stasom, pušku nosio nehajno ovješenu preko ramena, kao da je ne kani upotrebljavati. U crno zakrabuljena lica bezizražajno su piljila u nju, a njoj se od pogleda na njih ježila koža.

Nisu je ustrijelili. I to je nešto.

“To je samo djevojka”, podrugljivo će jedan.

“No brza je kao zec.”

Trojica su joj prišla bliže. Napela se i podignula na prste, spremna da potrči.

“Čemu takav jarosni izraz, djevojčice, mi samo...”

“Mičite se od mene.”

“Nema potrebe za neprijateljstvom.”

“Neovlašteno ste stupili na posjed mojega oca”, reče Valentina. Glas joj je zvučao kao da nije njezin.

“Ruska zemlja”, zarežala je jedna kukuljica, “pripada ruskome narodu. Vi ste je nama oteli.”

Čort!¹ Revolucionari. Ta joj je riječ počela bujati u glavi, istisnuvši sve druge misli. Salonima Sankt Peterburga kružile su priče o ovakvim ljudima i o tome da kane preuzeti vlast u Rusiji i posmicati sve pripadnike vladajućeg staleža. Ona će biti samo početak.

“Što radite ovdje?” upitala je.

Muškarac najbliže njoj pohotno se zasmijulji.

“Uživamo u pogledu.”