Dragulj Sankt Peterburga

No prije nego što je uspjela natjerati Popkova da je pusti, lik muškarca pocrnjela od čađe izronio je iz dima, pokušavajući doći do zraka. U naručju mu je ležalo nešto što je nalikovalo na slomljenu lutku, a glava mu je bila pognuta nad skršenim tijelom čije su čađave noge beživotno visjele. Muškarac je urlao, no Valentinine ga uši iz nekog razloga nisu čule — nije mogla razabrati što govori. Muškarac priđe bliže te se Valentina zaprepasti shvativši da joj je to otac, obavijen čahurom crne prašine što mu je prekrila kožu, brkove i odjeću.

“Tata!” vrisne.

Tek ju je tada Kozak pustio. Dok je posrćući trčala prema ocu, pogled joj padne na stopalo prilike u očevu naručju. Na njemu je bila jedna crvena cipela, koju je sestri pomogla odabrati u trgovini na Aveniji Nevski. Sve ostalo bilo je crno kao i otac — njezine noge, haljina, lice, pa čak i kosa, izuzev jednog zalutalog pramena koji je ostao plav. No prošaran grimiznom bojom.

“Katja..

Valentina pokuša izviknuti sestrino ime ne bi li je natjerala da otvori svoje plave oči, uspravi se i nasmije kao da je sve to samo igra. No ta riječ nije zaživjela. Zamrla joj je na usnama.

“Katja!”

Otac je urlao na sluge. “Jurite po liječnika! Zaboga, smjesta ga dovedite. Ne zanima me što...”

Glas mu se produbio i kao da je prepuknuo. Valentina je stajala uz njega smrznuta lica, a kad je pružila ruku kako bi dotaknula slomljenu lutku, otac se naglo okrenuo u drugu stranu.

“Ne diraj je.”

“Ali ja...”

“Ne diraj je. Ti si joj ovo učinila.”

“Nisam, tata, dojahala sam kako bih...”

“Trebala si je povesti sa sobom. Tražila te je, čekala te. Zbog tebe je ozlijeđena. Ti...”

“Ne”, prošaptala je Valentina.

“Da. Još sam bio u blagovaonici za doručkom, no ona se uzvrpoljila jer si otišla jahati bez nje. Zacijelo je odlutala do moje radne sobe gdje...” Usta mu se ovjesiše u tih jauk. “Dat ću ustrijeliti te divljake ubojice, kunem se Bogom da hoću.”

“Katja...”

Plavo-crna glava se pomaknula. Crvena cipelica počela se tresti, a iz razderanoga grla začuo se neobičan nezemaljski zvuk. Privijajući dijete čvršće uz grudi i tepajući njezino ime, otac je požurio prema širokim stubama što su vodile do ulaznih vrata, a Valentina za njim. Dok je prelazio preko praga, žustro okrene glavu i pogleda je. Ono što je spazila u njegovim očima natjeralo ju je da zastane.

“Izlazi, Valentina. Gubi se odavde. Budući da ti konji znače mnogo više od vlastite sestre, pomozi ih uhvatiti.” Oči su mu se gotovo sasvim zatvorile te se na trenutak zanjihao na nogama. Stopalom je udario vrata zalupivši joj ih u lice.

Valentina je stajala ondje zaljuljavši se na petama i zureći u vrata — u ukrasne željezne čavle u njima; u mjesto gdje su ona i Katja prošlog Božića kamenom zarezale površinu kako bi označile dokle je napadao snijeg.

“Katja”, zajauknula je.

Gdje je mama? Donosi vruću vodu i zavoje?

Njištanje što para uši iza njezinih leđa natjeralo ju je da se okrene. Konji su u panici trčali prilazom, zabacujući glave i ritajući se. Tko ih je pustio? Pjena im je išla na usta zaprljavši im slabine. Što se to dogodilo u konjušnici? Jesu li revolucionari i ondje ušli? Konjušari su hvatali prestrašene životinje, dozivajući ih i mameći, no glavnom konjušaru Simeonu Popkovu, snažnom muškarcu koji je znao kako ih obuzdati i primiriti, nije bilo ni traga.

Gdje je? I gdje je Lav?

Udaljila se od stuba i pojurila iza kuće. Je li već uhvatio one koji su Katji učinili ovu strahotu? Otac bi joj zacijelo oprostio sebičnost kad bi mu dovela jednog od revolucionara odgovornih za ovo.

“Simeone!” zazvala je žurno ulazeći u stajsko dvorište.

Naglo se zaustavila dišući punim plućima. Dvorište je bilo tiho i čudno prazno. Samo Daša i Lavov ružni konj bijahu privezani za željeznu alku u zidu. Bili su uznemireni, vrteći se ukrug i međusobno se sudarajući. U dnu dvorišta onkraj pregradaka za konje nalazila se daščara u kojoj je bio ured glavnog konjušara. Vrata su joj bila širom otvorena. Unutra je u polumraku uspjela razabrati plećat lik muškarca koji joj je bio okrenut leđima. Klečao je na tlu pognute crne glave.

“Simeone”, zazvala ga je začuvši strah u svojem glasu.

No čim joj je riječ sišla s usana, shvatila je da je pogriješila. To nije bio glavni konjušar; bio je to njegov sin, Lav. Stajao je pogrbljen nad nečim na tlu. Uletjela je u kolibu, a srce joj je nabijalo.

“Lave, gdje je...”

Njegov otac, Simeon Popkov, ležao je opružen na leđima ispred nje, iskrenutih udova i otvorenih crnih očiju. Grlo mu je bilo prerezano do kosti. Nikad nije mogla zamisliti toliko krvi. Grimizna boja kao da je preplavila njezin svijet. Natopila mu je tuniku i kosu, proširivši se po cijelom podu. Čestice krvi lebdjele su u zraku, a njihov miris gušio ju je.