Dragulj Sankt Peterburga

“Madamoiselle Valentina.”

“Da, madame.”

“Sjetite se za koga danas svirate. Ni manje ni više nego za cara.”

“Da, madame.”

Ovaj će put Chopinov Nocturno u Es-duru odsvirati bolje no ikad.

Jens Friis bacio je pogled prema velikom zidnom satu. Poslijepodne je odmicalo sporo poput starca s ozeblim nožnim prstima te je bio u napasti da zijevne.

Protegnuo je noge i razdraženo se promeškoljio. Dosadile su mu beskrajne pjesme i napjevi te mu je bilo neudobno na smiješnom stolcu koji nije bio napravljen za nekoga poput njega, s udovima kao u žirafe. A što je bilo još gore, ljutio se na groficu Serovu što ga je dovukla na ovu ispraznu priredbu školarki kad je ionako bio u škripcu s vremenom: morao je proučiti nacrte za novu građevinu koji su mu stigli baš tog jutra. Usto mu je bilo i vraški hladno u toj dvorani. Kako su, zaboga, ove sirotice uspijevale to podnositi? Na klupama poredanim duž zidova sjedile su učenice, ukočene i uspravne u svojim tamnim haljinicama s bijelim pelerinama i pregačicama, nalik na krhke snježne rezbarije.

Iz pristojnosti je usmjerio pogled prema institutki koja je pjevala. Imala je sasvim ugodan, premda običan glas, no pjesma je bila zamorna, jedna od onih dosadnih njemačkih liedera koje je prezirao i koji su trajali unedogled. Bacio je pogled prema vratima pitajući se kakvi su mu izgledi za bijeg.

“Jense”, prošaptala je grofica Natalija Serova koja je sjedila pokraj njega, “ponašaj se pristojno.”

“Bojim se da su ovakvi elitistički užici previše za moj neuglađen um.”

Njezine su se sive oči ljutito zagledale u njega, a potom su se okrenule u drugu stranu. Osjećao je miris njezina parfema — najvjerojatnije iz Pariza, kao i njezin šešir, tričava stvarčica od svile i perja koja mu je izazivala smiješak. Dugačak, po mjeri skrojen kaput najsvjetlije nijanse zelene, isticao je njezinu mladenačku građu, premda je pretpostavljao da joj je najmanje trideset pet, a na ušima i oko vrata blistali su joj smaragdi. Imala je istančan ukus, u to nije bilo sumnje. Kao sin danskog tiskara, Jens je odrastao u Kopenhagenu gdje mu se vonj tinte zauvijek urezao u nosnice, a danas je, u dobi od dvadeset sedam godina, učio cijeniti ugodnije mirise kojima je Sankt Peterburg odisao.

“Baš me ljutiš. Slušaj Mariju”, promrmljala je potiho.

Ah, dakle ova ptica pjevica je Marija, grofičina nećakinja. Mutno je se sjećao iz vremena kad ga je grofica prije dvije godine dovukla ovamo na koncert, kad je Jens imao čast prvi put upoznati cara Nikolaja. Grofica Natalija Serova predstavila mu ga je, to ne smije zaboraviti. Mnogo joj je dugovao, unatoč tomu što je njezin suprug zauzvrat dobro iskoristio Jensove inženjerske vještine za radove na njihovu imanju.

Ovaj je put car Nikolaj sjedio uspravno usred dvorane kao svijeća na stolcu visoka naslona i bilo je nemoguće reći dosađuje li se ili zabavlja, tako su uvježbano kruti bili mišići njegova lica. Bio je omanji čovjek, a slabu je čeljust skrivao pod upadljivom kestenjastom bradom, baš kao što je i sitnu građu skrivao glomaznim vojnim odorama skrojenima s namjerom da zadive. Tog je dana blistao u jarko modrom sakou nakićenom mnoštvom odličja i zlatnim gajtanom.

Jens nije bio jedini koji je smatrao da je car Nikolaj Aleksandrovič Romanov pogrešan čovjek na pogrešnom položaju, za razliku od svog krupnog, osornog i nasilnog oca, cara Aleksandra III., čovjeka koji je bez cipela bio visok stotinu devedeset pet centimetara i bez imalo ustezanja ponašao se kao da je Božja željezna šaka. No Rusiji je sada više nego ikad prijetila opasnost od toga da prereže vlastiti grkljan, i očajnički joj je trebao mudar i snažan vođa.

“Bravo”, uskliknuo je car. “Odlično, mademoiselle Marija.”

Dvoranom se prolomio pljesak. Grofičina je nećakinja, hvala Bogu, završila — Jens je s olakšanjem odahnuo jer je sad mogao otići i vratiti se poslu. No koncertni glasovir koji je dominirao u dnu prostorije najednom je oživio te se prostorijom visokih stropova razlegla glazba. Jens zagunđa u sebi. Bio je to neki Chopinov komad, a on mu je bio jedan od najmanje dragih skladatelja, vazda tako tugaljiv i pun očaja, cvileći poput mačke što se tjera.

Pogledao je pijanisticu, vitko mlado stvorenje guste tamne grive koju joj je s lica uklanjala crna traka za kosu. Sedamnaestogodišnjakinja, pretpostavio je, možda osamnaestogodišnjakinja. Bila je odjevena u odoru Ekaterinskog instituta i trebala je izgledati bezoblično i bezlično kao i sve ostale djevojke. Ali nije. Nešto na njoj privuklo mu je pogled, nešto u načinu na koji su joj se ruke kretale opčinjavajućom gracioznošću. Kao da su dio same glazbe.