Dragulj Sankt Peterburga

“Arkine.” Bio je to glas gospođice Valentine. “Izvedi nas odavde. Učini što god moraš, samo nas izvedi odavde.”

“Ne mogu. Zapeli smo u prometu.”

“Arkine”, naredila je Valentina, “molim te, odvezi nas odavde. Smjesta.”

Osjetio je kako mu se mišić u kutu čeljusti napinje, a prsti u smeđim rukavicama skvrčili su mu se oko upravljača. “U ovom trenutku nikamo ne mogu pomaknuti automobil”, reče ravnodušno, gledajući ravno preda se kroz vjetrobran. “Zaglavili smo.”

“Arkine, slušaj me. Vidjela sam što su boljševici kadri učiniti. Sestra i ja ne kanimo sjediti ovdje poput bespomoćne teladi i čekati da to ponove.”

Tada ga je čuo, tračak straha. Okrenuo se u sjedalu i pogledao je. Na trenutak su im se pogledi ukrstili, dok ga on na koncu nije oborio. “Razumijem, gospođice Valentina.”

“Molim te, učini nešto.”

“Nema razloga da ih se bojite”, slagao je. “Demonstranti samo žele veće plaće i bolje radne uvjete. Vama nitko neće nauditi. Ni gospođici Katji.”

Podignula je ruke kao da će ga prodrmati. “Barem iznesi kolica”, zapovjedila je. “Sama ću ih gurati uz ulicu.”

“Nema potrebe za tim.”

Naglo je okrenuo upravljač. Bokom Turicuma izgurao je kočije ispred sebe, natjeravši ih da mu se sklone s puta. Ispred njih zanjištao je konj, no teški kotači automobila oslobodili su se i Arkin je uspio popeti automobil na rub pločnika i krenuti.

“Izbavit ću vas odavde.”

5

“Koje ćemo odabrati?”

“Ti uzmi puslice, te su ti najdraže.”

“A što kažeš na čokoladni kolač?”

“Ne, taj ne možeš”, smijala se Katja. “Ja ga želim.” Katja je razdragano se smiješeći kružila vilicom iznad srebrnih redova stalka s kolačima na sredini stola. “Ja prva biram”, obznanila je.

Valentina je bila na sto muka. Htjela se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Htjela je da joj sestra uživa, zbog toga ju je i dovela ovamo, a Katju odavno nije vidjela ovako vedru i raspoloženu. No vilica za tortu u Valentininim prstima težila je poput olova.

Arkin je održao riječ. Silom se probio automobilom duž pločnika, oglušujući se na povike pješaka koji su se razbježali pred velikim modrim vozilom. Pronašao je izlaz, baš kao što je i obećao. Odvezli su se u drugi restoran, La Gavotte, bez ikakvih daljnjih komentara o onome što se zbilo i Valentina je odabrala stol smješten uza stražnji zid, blizu vrata što su vodila u kuhinju. Što je moguće dalje od prednje strane lokala.

Sve oko nje zbivalo se prema uobičajenom redu: konobarice su se vrzmale uokolo u crnim haljinicama s bijelim pregačama na volane i nacifranim kapicama od bijele čipke. Svi su bili tako ljubazni. Tako uljudni. Nikakva gnjeva tu nije bilo. Nikakve galame. Gosti su bili nasmiješeni i otmjeno odjeveni, okupani svjetlom što su ga bacale staklene ružičaste zidne lampe, te su grickali kolačiće i pijuckali vruću čokoladu. Smijali se. Razgovarali.

Valentinu je zapanjila vlastita osjetljivost. Nijedan drugi gost nije se činio uplašenim, a svakako ne na rubu toga da povrati ručak po djevičanski bijelom stolnjaku. Svi su normalno disali. Tko je budalast, ona ili oni?

“Valentina.”

“Molim?”

“Jesi li dobro?” Katja se pomno zagledala u nju.

“Jesam.”

Prostor među njima učini se krhkim. Lomljivim. Valentina nije htjela čačkati po njemu.

Katja namjerno promijeni temu. “Dobar je ovaj novi automobil, zar ne?”

“Da.”

“A Arkin je bio sjajan.”

“Odlično vozi.”

Valentina baci zabrinut pogled kroz mrežaste zastore na širokim lučnim prozorima što su gledali na cestu. Nešto u njezinim grudima nepravilno zadrhti.

“Čuješ li nešto?” upita. “Učinilo mi se da sam čula...”

Katja dlanom obavije Valentinin koji je ležao na stolnjaku, prstiju tananih poput porculana. Valentinini su bili krupniji, sazdani od snažnih jastučića mišića. Zbog tolikih odsviranih ljestvica na klaviru.

“U redu je da se katkad prestrašiš”, reče Katja, “nakon onoga što si proživjela u šumi.”

Valentina ponovo pogleda prema mrežastim zastorima. “Ti se danas nisi prestrašila.”

“To je zato što je moj život nezanimljiv i odveć sam glupa da bih znala kad se trebam bojati, a kad ne. Ti si razboritija.”

“Katja”, upita tiho Valentina, “misliš li...”

U tom trenutku prozore je zasula baražna paljba od opeka, a mrvice stakla poput dijamanata razrezale su napudrane obraze gostiju. Krhotina u obliku strijele zarila se u vrat neke žene. Tada je počelo vrištanje.

Valentina je trčala. Posrćući i kližući se po snijegu, no ne zastajkujući. Noge joj se nisu mogle zaustaviti. Kotači kolica škripali su i proklizivali.

“Valentina, nemoj!” Ledena je ruka zgrabi za dlan. “Molim te, stani. Molim te.”

Bila je to Katja. Preklinjala ju je. Teškom se mukom uspjela zaustaviti, no prsti su joj i dalje čvrsto stiskali ručke invalidskih kolica kao da su se stopili s njima, ukočeni i kruti i kao zavareni za metal. Vrisak žene kojoj se staklo zarilo u vrat urezao se Valentini u pamet i nije ga mogla izbaciti iz glave. Duboko je udahnula i osjetila kako joj zrak razdire pluća, toliko je bilo hladno.

“Valentina, nasmrt ćemo se smrznuti.”