Dragulj Sankt Peterburga

Valentinin razum polako se povratio. Katja se okrenula u kolicima, povlačeći Valentinin rukav golom rukom bez rukavice. U plavim joj se očima ogledala panika.

“Katja, jesi li dobro?”

Katja odmahne glavom.

Valentina se ogleda oko sebe, zbunivši se na trenutak jer se zatekla u uskoj prljavoj uličici u kojoj se blatna otpadna voda iz domaćinstava smrznula u žute lokve na pločniku. Odvodna cijev zatrpana snijegom ležala je poput trupla u jarku uz pločnik, a prozori bijahu zamračeni kartonom. Boja se ljuštila s napuknutih zidova. Neki ih je čovjek sa psom promatrao, brade jednako odrpane kao što mu je bila i odjeća.

Zaboga, što je učinila?

Onaj čas kad su opeke zasule prozor, samo joj je jedna stvar bila na pameti: izvući Katju odande. Van. Daleko. Na sigurno.

Zgrabila je invalidska kolica u kojima joj je sestra sjedila i izgurala je ravno kroz vrata u restoransku kuhinju, a potom van kroz stražnji dio zgrade u neuredno unutrašnje dvorište. Nakon toga noge su joj počele same trčati. Van. Daleko. Na sigurno. Te su joj se riječi kovitlale po glavi. Jurnula je brzinom munje niz ulice koje nikad prije nije vidjela, kao da je nagonski znala da će ondje, među ubogima i otpisanima, biti sigurnija nego među pripadnicima svojega staleža, gdje su bombe i cigle postale način komunikacije.

Katjini obrazi sasvim su problijedjeli — nasmrt se smrzavala. Sjeverac je brijao iz zaljeva, a nijedna od njih dviju nije imala ni kaput ni rukavice, ili barem šal. Sve su ostavile u La Gavotteu. Gotovo je mogla vidjeti kako se u Katjinim žilama ledi krv. Valentina je trčala, na taj način zagrijavajući samu sebe, no shvatila je da će tako ubiti Katju. Po drugi put. Uputila se ravno prema najbližim vratima. Bila su rascijepljena cijelom dužinom i pokrpana komadima grubo tesanih dasaka, no unatoč tomu svom je snagom zalupala po njima. Nakon dugog čekanja otvorilo ih je dijete čija joj je glava sezala do boka.

“Smijemo li ući? Molim te. Požalujsta. Hladno nam je.”

Dječak nije reagirao. Lice mu je bilo prekriveno krastama, a jednim je prljavim prstom čačkao golu ranu na bradi.

“Požalujsta”, ponovila je. “Je li ti majka ovdje?”

Zakoračio je unatrag pa je pomislila da će raskriliti vrata kako bi kroz njih mogla proći kolica, no on ih je umjesto toga uz zamah zatvorio. Valentina je tako snažno zalupala po drvu da se pukotina proširila.

“Otvorite vrata!” vikala je. “Otkrojte dver!”

Vrata se su se odškrinula, upravo toliko da kroz njih proviri plavo oko. “Što hoćeš?” upitao je glas neke djevojčice.

“Sestra mi se nasmrt smrzava ovdje vani. Molim vas, pustite nas unutra.”

No poučena prethodnim iskustvom nije se na tome zaustavila. Ovaj je put molbu popratila time što se naslonila na vrata, što je djevojčicu zateklo. Prije nego što se stigla snaći, Valentina je zajedno s kolicima već stupila u polumračni hodnik čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Kuća je zaudarala. Pljesniv vonj štakorskog izmeta širio se stubama.

“Hvala”, reče. “Spasibo.”

Pred njom su čučala tri prljava derana, dva istovjetna dječaka i djevojčica prljave plave kose. Blizanci su bili razdražljivi, odjeća im je bila pokidana i bezoblična, a hlače im nisu sezale ni do gležnjeva. Djevojčica je bila mlađa od braće te je razrogačenih očiju znatiželjno zurila u invalidska kolica.

“Je li vam majka kod kuće?” upitala je Valentina.

Djevojčica pokaže prema vratima ne mičući pogled sa žbica Katjinih kolica. “Je li to bicikl?” prošapta.

Jedan od dječaka lagano je klepne iza uha. “Ne budali, Ljubo. To je za bogalje.”

Valentina otvori vrata prema kojima joj je pokazala djevojčica i odgura kolica u malu prostoriju tek neznatno topliju od vanjskog zraka. Preko dijela prozora bila je razapeta prljava plahta za zaštitu od hladnoće zbog koje je zrak bio prošaran sivim prugama. Soba je zaudarala na vlažnu žbuku i neoprana tijela.

“Ispričavam se na smetnji.”

Na rubu uskog kreveta sjedila je žena i dojila djetešce. Odjeća joj je bila pohabana, a tijelo kržljavo kao u starice, no oči su joj još uvijek bile sjajne i mlade. Nosila je debele rukavice bez prstiju i smeđu maramu oko glave. Ugledavši Valentinu, zatvorila je prednji dio haljine.

“Što hoćeš?” Ženin glas zvučao je umorno.

“Sestra i ja trebamo pomoć. Molim vas.” Valentina je mrzila što mora tražiti milostinju od ove žene, koja očito nije imala što dati. “Mojoj sestri je hladno. Treba joj topline. Malo tople hrane.”

“Mojoj djeci treba topla hrana”, mrzovoljno odvrati žena, “no nemaju je.”