Dragulj Sankt Peterburga

“Svakako, gospođo. Odvezao sam dvije mlade dame na čaj u hotel Gordino, no nismo se mogli probiti do njega zbog svjetine koja je štrajkala duž Morskaje.”

“Nastavi.”

“Zapeli smo u prometu, no uspio sam se iskobeljati otamo i odvesti mlade dame u drugi lokal po njihovu izboru.”

“Trebao si ih dovesti ravno kući. Na ulicama je bilo opasno.”

“Predložio sam im to, gospođo. No obje su se gospođice tome usprotivile, odbivši se vratiti kući.”

“Zašto me to ne iznenađuje?” Riječi su joj se otele s usana, prenuvši ih oboje. “No ne razumijem gdje si bio kad su napustile čajanu? Kao vozač ove obitelji, imaš obvezu prema njoj, Arkine. Mislila sam da su ti to objasnili kad...” Zastala je i prinijela vodu ustima, ne otpivši ni gutljaj. “Svojeglave su”, promrmljala je.

On se blago osmjehne. “Poznajete svoje kćeri, gospođo.”

“Dovoljno dobro.”

“Duboko žalim što sam zbog demonstranata bio prisiljen Turicum parkirati u pokrajnjoj uličici. Kad sam se pješke vratio do čajane, ondje je vladala potpuna strka — a gospođice Valentine i gospođice Katje više nije bilo.”

“Jesi li ih potražio?”

“Dakako, gospođo.”

Je li ih tražio? Je li ih dozivao? Je li jurcao kao luđak od ulice do ulice i od trgovine do trgovine? Je li hvatao ljude za revere i pitao ih jesu li vidjeli invalidska kolica? Da, sve je to učinio i trčao je dok ga pluća nisu zaboljela. I proklinjao je te djevojke dok mu se jezik nije zažario, no ipak ih nije pronašao.

Elizaveta Ivanova kimne. “Dakako da jesi. Vidim da si pouzdan mladić.”

“Žao mi je, gospođo. Ispričavam se što sam Vam dao povoda za brigu.”

“Kako si ih na kraju pronašao?”

“Vratio sam se ovamo i okupio nekolicinu ljudi za temeljitiju potragu.”

Utihnula je, prisiljavajući ga da kaže više nego Što je htio. “Lav Popkov ih je pronašao”, nevoljko je priznao. “Slijedio je tragove invalidskih kolica u snijegu.”

Taj je Kozak bio poput psa tragača, pomno pretražujući pločnike lica gotovo priljubljena uz tlo, pronalazeći i najneprimjetnije tragove guma čak i na izgaženom snijegu.

Ona je pustila da razgovor zamre i otpila gutljaj vode, dok joj se grlo stegnulo iznad blijedožute biserne ogrlice. “Katji nije dobro”, rekla je nakon nekoliko trenutaka tišine.

“Žao mi je.”

“Nije tvoja krivnja.”

Pravednost njezine primjedbe osupnula ga je. Većina poslodavaca za sve voli kriviti sluge. Čekao je, no nove riječi nisu uslijedile.

“Želite li razgovarati o tome sa samim Popkovom?” upitao je.

Ona gotovo neprimjetno protrne. “Ne bih.”

Bila su tri sata ujutro. Valentina je već dva sata sjedila u mraku. Začuvši težak korak bolničarke Sonje kako napokon napušta Katjinu sobu, pričekala je nekoliko minuta i potom se bosih stopala iskrala na hodnik ne proizvodeći nikakav zvuk. Okrenula je kvaku na vratima bolesničke sobe uz jedva čujni škljocaj. Iza mrežastog zaslona ognjišta pucketala je vatra, a glomazni pokrivač na krevetu bio je odgurnut ustranu, nalik na planinski lanac. Slabašna prilika njezine sestre ležala je nepomično pod tankom plahtom, dok joj se glava nemirno meškoljila na jastucima kao da pripada nekom drugom tijelu.

“Katja”, prošaptala je Valentina.

Plavokosa glava istog se trena podignula s jastuka. “Valentina?”

“Kako si?”

“Dosadno mi je.”

Valentina klekne na dno kreveta. “Znaš zbog čega si dobila groznicu, zar ne?”

“Zbog čega?”

“Zbog toga što si poljubila prljavu glavu one bebe.”

“Vrijedilo je”, nasmiješi se Katja.

“Nisi to valjda rekla mami ili bolničarki?”

“Naravno da nisam. Nisam glupa.”

“Smatraj to pustolovinom, samo što je nećemo ponavljati. Pretjerala sam, žao mi je.”

“Ne govori to. Nemoj mi reći da me više nećeš voditi u pustolovine.”

“Katja, ako zbilja želiš pustolovine, moraš se oporaviti. Omogućit ću ti ih”, obećala je, “samo ne onako opasne.”

“Pustolovina nije pustolovina ako nije opasna. Onakvo što ne bih propustila za sve na svijetu.” Uklonila je vlažnu kosu koja joj je upala u oči. “Kaži mi kakav je bio ožiljak one žene kad si ga dotaknula?”

“Poput toplog stakla. Tvrd i sklizak.”

“Bilo mi ju je žao.”

“Meni nije.”

“Ne vjerujem ti.”

“Istinu govorim, Katja. Mrzim ih. Nazivali se oni menševicima, boljševicima ili socijalnim revolucionarima, meni su svi isti. Mrzim ih zbog onoga što su ti učinili.” Nagnula se i poljubila sestrin vreo obraz.

Katja podigne ruku i nježno pogladi sestrinu tamnu kosu. “Ta će se mržnja s vremenom istrošiti”, reče s uvjerenjem.

“Je li se tvoja istrošila?”

“Jest.”

Valentina nije Katji rekla da je već prekasno. Da joj je mržnja već progorjela kožu sve do kosti.

Pokucala je na vrata očeve radne sobe. Kucnuo je čas da mu priopći svoju odluku.

“Naprijed. Vhodite.”

Gurnula je vrata. Otac joj je sjedio za širokim pisaćim stolom presvučenim kožom, podignuvši glavu s papira koje je proučavao.

“Tražila si me?” reče. Činilo se da nije sretan što ga ometa.

“Jesam.”