Dragulj Sankt Peterburga

Od krvi je sve bilo sklisko. Jens je čovjeka nadljudskom snagom držao u sjedećem položaju na stolcu. Oglušivao se na krikove i zanemarivao kletve. Jednom ga je rukom čvrsto obujmio oko prsa, prikovavši ga odostraga za stolac, dok mu je drugom čvrsto stisnuo lakat, imobiliziravši ga. Čovjek se izvijao od bola i silovito zabacivao glavu unatrag, udarivši Jensa u čeljust.

“Držite ga”, naloži doktor Fedorin.

Nakon posljednjega naglog trzaja koji je čovjeka nagnao na još jedan bolan jauk od kojeg se grčila utroba, Fedorin se uspravio.

Ruke su mu bile prekrivene krvlju. Znoj mu se presijavao na koži, a na čelu mu je ostao krvav trag na mjestu gdje ga je obrisao dlanom.

“Bolje ne mogu, Sergejeve.”

Čovjek se zamagljenih očiju zagledao u smrskanu desnu podlakticu i zastenjao. Kosti su se još uvijek nazirale ispod sloja krvi, no više nije bilo oštrih krhotina što strše u raznim smjerovima. Jens osjeti kako Sergejevu počinju podrhtavati prsa pa popusti stisak.

Položi dlan na drhtavo rame kopača tunela. “Liječnik je to izvrsno izveo.” Izvrsno izveo? Kako se usudio tu osakaćenu kašu nazvati izvrsno izvedenim poslom? Znao je da je Fedorin učinio sve što je mogao, no od čega će, zaboga, ovaj čovjek sada živjeti?

“Daj mu još morfija”, reče Jens.

“Kakva mi korist od morfija?” progunđa Sergejev. “Ne mogu raditi.” No ipak je prihvatio nekoliko ponuđenih kapi u žlici.

“Zarast će”, uvjeravao ga je doktor Fedorin. “Možda neće biti jednako ravna ili snažna kao prije, no zarast će. Mlad si, brzo će zacijeljeti.”

Krenuo mu je ispirati ozlijeđenu ruku prokuhanom vodom i jodom, a potom mu počeo zašivati rane dok mu je Jens nastavio pritiskati lakat kako bi smanjio gubitak krvi. Kad su mu stavili čiste gaze, zavoje i udlage, i fiksirali mu ruku u povez o vratu, Jens izvadi bocu rakije iz ladice stola koji je služio kao privremena radna površina. Nalazili su se u drvenoj kolibi koja je služila kao ured. Natočio im je tri čaše žestokog pića.

“Evo. Zalij grlo ovime.”

Jednu je gurnuo u Sergejevljevu zdravu ruku, a drugu dao liječniku. Doktor Nikolaj Fedorin jednim je gutljajem otpio pola natočenog pića, a ostatkom isprao ruke iznad zdjele, zavrnuvši rukave košulje do lakta. Jens je znao da se ovakve nesreće ne bi smjele događati. Netko negdje škrtario je na održavanju. Natočio je kopaču još jednu rakiju te se, sad kad je najgore završilo, Sergejevu počela vraćati boja u obraze.

“Spasibo, direktore Friis.” Nazdravio je Jensu i Fedorinu. “Spasibo.”

“Sergejeve, evo ti novca za vožnju kući u droškom³.” Jens mu pruži svežanj novčanica iz ladice. “Uzmi to i nahrani obitelj.”

Čovjek odloži čašu i uzme novac. Čvrsto ga je stisnuo prstima razmazavši krv po novčanicama. Nastupio je trenutak nelagode. Jens mu ponovo položi ruku na rame. “Ti si dobar radnik, Sergejeve. Trebat ćeš mi opet kad ti ruka zacijeli.”

Kopač je proučavao rublje koje je držao u ruci. “Čuvat ćete mi radno mjesto slobodnim?”

“Hoću.”

“Predradniku se to neće svidjeti.”

“Predradnik će učiniti što mu ja kažem.”

Muškarac se napola osmjehne. “Da. Naravno da hoće.”

Jens ponovo osjeti kako se nelagoda uvukla u kolibu. “Idi kući”, reče. “Idi kući i ozdravi.”

“Trebat će mu mijenjati zavoje”, primijeti doktor Fedorin. Sergejev je i dalje zurio u novac. “Ne mogu vam platiti, doktore.”

Fedorin okrzne Jensa pogledom. “Tvoj direktor toliko je dobar da će on pokriti te troškove.”

Čovjek napokon polako podigne pogled. “Direktore, kažite mi, kanite li osobno plaćati liječenje svakom čovjeku kojemu bude potrebna liječnička pomoć ovdje u tunelu? Čuvati radno mjesto svakom ozlijeđenom kopaču? Svakom radniku u tvornici u Sankt Peterburgu? Čak i onima s osakaćenom rukom poput mene?”

Jens zgrabi muškarca za zdravi lakat i podigne ga sa stolca. “Idi odavde, Sergejeve. Idi kući ženi.”

Pridržavajući desnu ruku lijevom, Sergejev krene prema vratima.

“Ono što radim u ovim tunelima”, odsječno će Jens, “moja je stvar.”

Sergejev se naglo okrene uprijevši pogled najprije u Jensa, a zatim i u Fedorina. “Ne još zadugo”, reče tiho.

“Mogao je pokazati više zahvalnosti, gad jedan.”

“Bio je ponižen, Nikolaju. Bio bi mi bacio novac natrag u lice. Ono što on želi jest raditi u pristojnim uvjetima, a ne milostinju.”

“Jense, dragi moj prijatelju, ponekad mi se čini da ni dan-danas ne razumiješ rusku dušu. Tvoj danski um odveć je racionalan. Ruska duša nije.”

Jens mu se osmjehne i podigne čašu. “Na zdorovje! Uzdravlje! Za rusku dušu i ruski um. Neka izvojevaju pobjedu nad neprijateljima napretka.”

“A to su?”

“Samodopadnost i korupcija. Glupost i pohlepa.”

“Ha!” Fedorin pljesne Jensa po leđima. “To mi se sviđa.”

“Nevolja je u tome što na svijetu nema srdačnijih ljudi od Rusa, ali ni okrutnijih. U Rusiji nema zlatne sredine, samo sve ili ništa. Pogledaj cara Nikolaja. On vjeruje da ga je sam Bog postavio na čelo Rusije, a čak je i uvjeren da mu Bog šalje proročanstva kojima se vodi. Govorio mi je o njima.”

“Ne rastužuj me, prijatelju.”