Dragulj Sankt Peterburga

“Oh, Jense, molim te, ne počinji opet s tim.” Nagnula se i poljubila mu čelo. “Barem jedanput u životu ne dopusti tom svom danskom mozgu da zuji.”

“Davidov me pokušava smijeniti”, reče.

“O, zaboga, Jense, zar ne možeš jednostavno napraviti ono što taj čovjek traži?” Snažno ga je udarila dlanom po golim prsima i grubo ga odgurnula. “Znaš da je Stoljipin na njegovoj strani, zar ne? Nemoj ni pomišljati na to da se usprotiviš našem premijeru.” Teatralno je zakolutala očima. “Jer ćeš izgubiti.” Udaljila se na drugu stranu golemoga kreveta i utonula među jastuke. “Molim te, nemoj mi reći da bi bio toliko glup.”

On pruži ruku i pogladi je po stopalu. “Ne”, reče, “toliko glup nisam.”

“Stoljipin je poput prirodne sile. Gorostas koji svakoga zgromi.”

“Uključujući i samog cara Nikolaja, koji ga se boji. Baš kao što se bojao i vlastitog oca.” Jens sjedne uspravno. “Muka mi je od politike. Nego, kaži, kako ti je sin?”

“Aleksej je dobro, hvala ti.”

Jens je s groficom bio u vezi puna tri mjeseca prije nego što je saznao da ima sina. Jednom mu je prilikom, nakon što su cijelo poslijepodne pili šampanjac, priznala da njezin suprug, grof Serov, nije dječakov otac. Priznala je da je slaba na zelenooke udvarače te da se bila upustila u vatrenu ljubavnu vezu s vojnim časnikom — koji je imao oči boje apsinta. Poginuo je u bitki koja se vodila u šumama Finske. Jens nikad nije znao govori li grofica istinu — premda bi to objasnilo zbog čega grof Serov dječaku posvećuje tako malo pozornosti. Alekseju je sada bilo šest godina i Jens ga je rado vodio na jahanje.

“Moja nećakinja Marija dolazi mi u posjet za Božić”, rekla je prelazeći mu noktom niz kralježnicu. “Možda bi je volio ponovo sresti. Sjećaš se onog koncerta?”

Jensu se smjesta vrati živo sjećanje na taj koncert. Nezaboravna glazba. Za glasovirom bujna kosa i krupne crne oči. Gnjev u njima usmjeren ravno u njega.

8

“Bolničarko Sonja, kako je to?”

“Kako je što?”

“Kako je to biti bolničarkom. Uvijek nekomu pomagati.”

Žena je promotri dobrohotnim pogledom. “Zašto pitaš?”

“Jer sam se odlučila školovati za bolničarku.”

“Bolničarku? Ti?” Bolničarka Sonja prasne u smijeh, što Valentina doživi poput pljuske posred lica. Bolničarka primijeti izraz na njezinu licu i smjesta utihne. “Ozbiljno govoriš?”

“Da, ozbiljno.”

“Jesi li rekla ocu i majci?”

“Jesam.”

Najednom je nastupila tišina. Vani u vrtu krupne pahulje snijega padale su poput bijelih cvjetića jabuke.

“No? Što su rekli?”

Valentina se pokuša nasmijati. “Tata je zaprijetio da će me izbičevati.”

“Valentina, ne možeš biti bolničarka.”

“Zašto ne?”

“Jer si preosjetljiva. Odveć si krhka. Uvenula bi u surovoj svakodnevici bolnice. To nisu ugodna mjesta, vjeruj mi na riječ.”

“Ti si ih preživjela.”

“Ja sam odrasla na farmi.”

Na to Valentina nije imala što odgovoriti. Promotrila si je ruke, svoje dlanove i ravne prste. Njoj se nisu činili krhkima i preosjetljivima. Činili su joj se snažnima.

“Bolničarko”, reče dok je Sonja bila na odlasku, “hoćeš li me poučiti? Zanatu bolničarke, mislim.”

Bolničarka odmahne glavom, blagih i tužnih očiju. “Njet, mališka. Ne mogu te poučiti bolničarskom zanatu. Kako nas na kraju ne bi obje izbičevali na snijegu.”

Vrata se za njom tiho zatvoriše. Valentina otključa svoju ladicu i izvadi popis.

“Spasibo, barišnja. Hvala vam, mlada gospodarice.” Pomoćnica kuharice kratko joj se naklonila.

“Sretan Božić, Ščastlivogo Roidestva, Alisa”, odvrati Valentina.

Obitelj Ivanov svake je godine za Badnjak imala običaj darovati nešto svojim slugama. Kuća je bila ukrašena prigodnim vijencima zelenila i jarko okićenim božićnim drvcem kupljenim na tržnici pokraj Gostinogo dvora. Valentina je stajala prva u redu, dijeleći slatkiše i sapun i rukujući se sa svakim ponaosob. Majka je stajala pokraj nje usiljena smiješka na licu dok je svakoj od žena pružala komad kvalitetna vunenog sukna, a muškarcima novu britvu i vrećicu duhana. Elizaveta Ivanova inzistirala je na tome da svi muški zaposlenici u njezinu domu budu glatko izbrijani, uključujući i vrtlare. Valentinin otac stajao je leđima okrenut vatri, razmaknuvši noge dok mu je plamen grijao repove fraka, te bi svakom članu svojega osoblja uručio malenu baršunastu vrećicu s kovanicama. Valentina je čula kako bi novčići zazveckali kad bi pali na ispružen dlan te se pitala koliko svaka vrećica sadrži kovanica.

“Ščastlivogo Roidestva, sretan Božić, gospođice Valentina.”

“Sretan Božić i Vama, Arkine.”

To je bio prvi put da je vozača vidjela bez odore. Nosio je uredan sako i čistu bijelu košulju, bio je vitke i atletske građe. Odlučnog lica. Kad su im se pogledi otvoreno sreli, zapitala se što se zbivalo iza tih njegovih hladnih sivih očiju. Položila mu je smiješne slatkiše i sapun na besprijekorno čist dlan.

“Spasibo”, zahvalio se, no smiješak što joj ga je uputio uopće nije bio primjeren vozaču.

“Arkine, neki dan dobro si vozio kad smo zaglavile u automobilu na Morskaji. Hvala ti.”