Dragulj Sankt Peterburga

“Cijela je prostorija primijetila da Vas nema.”

Ona teško proguta, želeći reći pravu stvar, no ne znajući koju.

“Spasibo, Jense. Hvala Vam što ste mi noćas pokazali zvijezde.”

On se osvrne preko ramena prema palači, kao da kani nešto reći, no umjesto toga nakrivi glavu. “Bilo mi je zadovoljstvo.”

Tako služben? Najednom tako pristojan? Lice mu više nije bilo isto ono koje je tako pozorno zurilo u nju na rubu šume. Jesu li to dvorske zabave činile ljudima? Pretvarale ih u neke druge osobe?

“Želim Vam sreću s Vašim tunelima”, izusti ona ne znajući što bi drugo rekla.

“Hvala Vam.”

“Mogu li Vam nešto reći?”

“Dakako.”

Stopala mu se nisu ni centimetar pomaknula, no osjetila je kako joj se polako primiče. U mislima. Umalo je dodirnuvši.

“Ja se razumijem u tunele”, reče, “koliko i Vi u zvijezde.”

On frkne dugim lijepim nosom.

Na to ona dometne: “Možda ne znam kemiju i biologiju koje bih morala znati, no u zvijezde se razumijem.”

Htjela ga je nasmijati, no on je zurio u nju strogim ispitivačkim pogledom. “Zašto biste, zaboga, morali znati biologiju i kemiju?”

“Kanim postati bolničarka.”

Nije se nasmijao. Bila mu je zahvalna na tome.

Proučavao joj je lice, no nije mogla odgonetnuti što se zbiva iza tih tajanstvenih zelenih očiju. Primijetila je da teško diše.

“Moj prijatelj je liječnik”, oprezno je izustio. “Kaže mi da bolničarke moraju biti izdržljive jer rade s krvlju i bave se ozljedama. I morate biti marljivi.”

“Marljiva jesam.”

Nasmijao se polako, izvinuvši jedan kut usana više od drugoga. “To Vam vjerujem.”

“Neću se onesvijestiti kad ugledam krv. I znam biti izdržljiva.”

“Možda ćete na tome morati poraditi.”

“Vjerujte. Mogu ja to.”

Nije joj proturječio. Uzdignuvši bradu, okrenula se i požurila prema velebnim ulaznim vratima.

“Valentina!”

Ona se okrene. I dalje je stajao na istom mjestu, poput jarbola vikinškog jedrenjaka, visok i uspravan. Noćni zrak vrtložio mu se oko nogu. Stajala je licem prema vjetru.

“Smijem li Vas posjetiti?” upita on.

Nije se ni potrudila natjerati ga da čeka, kao da tobože razmatra njegovo pitanje. “Smijete.”

“Uživao sam u današnjoj večeri.”

“Čak i u pucnjevima iz puške?”

“Pogotovo u pucnjevima iz puške.”

Znala je točno što time misli.

Vatra u golemim žeravnicima pred Palačom Aničkov plamtjela je bojeći tamu u jarko narančasto. Stotine kočijaša s bradama krutima od leda cijelu su noć grijali ruke na dobrodošlom žaru, nevoljko odmičući od njega tek kad bi ih uzvanici na odlasku pozvali natrag u kočije.

Arkin je promatrao krznene kapute i tijare kako silaze niza stube palače. Tako skupe, tako razmetljive, tako ništavne. Leptiri koje je valjalo zgaziti. A što je sa ženama poput Sergejevljeve supruge? U poodmakloj trudnoći, a i dalje crnči za crkavicu od koje su jedva preživljavali. Zar ovi leptiri nemaju savjesti? No večeras ga nisu zanimale žene, nego muškarci. Pogotovo jedan muškarac. Premijer Stoljipin.

Arkin se preodjenuo u vozačku odoru, premda ministar Ivanov večeras nije bio na plesu. Zahvaljujući odori bio je neprimjetan među ostalim vozačima i kočijašima, tek noćna sjena s debelog plavog leda na Nevi.

Bio je na iglama zbog događaja koji se ranije te večeri zbio u šumi. Je li to bio predznak? Da je ovo noć kada će sve poći po zlu? To je bio prvi put da su uhvaćeni kako prevoze oružje, i morao se obuzdati. Otvoreni prostori u njemu su uvijek budili nemir. Hitro ispaljen metak, dva tijela u snijegu — to bi zajamčilo šutnju, no policija bi neminovno krenula njuškati i otkrila tragove kola među stablima. Ne, nekoliko hitaca iznad glave razmažene mezimice u trojki, to je bilo dovoljno. No ipak. Stisnuo je zube i podsjetio se da ne vjeruje u predznake.

Među kočijašima okupljenima oko žeravnika pronio se žamor te se Arkin smjesta prihvatio posla. Tiho se približio palači. Netko važan odlazio je sa zabave, netko zbog koga su se umorni kočijaši uskomešali usred gutljaja votke i okrenuli se kako bi ga vidjeli. Visoki lik premijera Pjotra Stoljipina silazio je niza stube s još troje ljudi: dvojicom mladića u svijetlim odorama i zgodnom djevojkom gotovo bijele kose i širokog osmijeha na usana. Njih su troje Arkinu bili nevažni. Vidio je jedino Stoljipina.

Arkin posegne za vrećom koja mu je visjela o pojasu ispod livreje. Ovo je politička stvar, rekao je sam sebi. Politička. Taj čovjek si je strah među ruskim narodom. Šezdeset tisuća. Šezdeset tisuća. Toliko političkih zatvorenika dao je pogubiti ili osudio na prisilni rad tijekom prve tri godine službe. Još tisućama seljaka sudilo se na terenu kad je Stoljipin objavio proglas da sve poljoprivredne zadruge moraju biti ukinute. Stotine novina i sindikata prisilno je zatvoreno jer se njihovi ciljevi nisu podudarali sa Stoljipinovima.

Borim se protiv revolucije.