Dragulj Sankt Peterburga

Sestra joj je mirno ležala na leđima. Iz drugog su joj zapešća stršale dugačke škare poput noža u maslacu. Plahte su bile crvene, natopljene grimizom, a sva ta krv potekla je iz male rane nepravilna ruba. Valentina skoči iz kreveta, dohvati pojas Katjina kućnog ogrtača sa stolca i čvrsto ga sveže oko beživotne ruke tik iznad lakta. Krvarenje se usporilo. Zavezala je čvrst čvor. Krvarenje je oslabjelo i svelo se na tanak mlaz. Katjino lice bilo je blijedo i beživotno poput jastuka, a svijetle kovrče jedini njezin dio u kojemu je bilo životne iskre. Oči su joj bile sklopljene.

“Katja.” Valentina je privije u naručje razdrta bolju. “Zašto?”

Srce u grudima boljelo ju je dok je prislanjala usne uz sestrin hladan obraz. A onda je otrčala po bolničarku Sonju.

Valentina je čekala na dnu stubišta promatrajući prve tračke zore kako se krišom probijaju ispod kapaka na prozorima. Točka ružičaste sunčeve svjetlosti pojavila se na šarenom mramornom podu. Promatrala ju je kako raste, a kad je dosegnula veličinu i oblik djeteta, začula je korake što silaze niza stube. Bili su spori i teški, kao da je svaki od olova.

“Doktore Beloj.” Podignula je pogled prema širokom licu s bujnim brkovima i uredno podšišanom bradicom. “Kako je?”

Liječnik je nastavio klipsati niza stube. Žaket mu je mirisao na laudanum, a dva prsta lijeve ruke bila su mu puna mrlja od nikotina, no bio je jedan od najvrsnijih liječnika u Sankt Peterburgu, a jednako tako i najskuplji. Položio je ruku Valentini na rame kao da će tako prikliještiti njezino nestrpljenje.

“Živa je. Majka ti je sada s njom.”

Valentina tiho dahne.

“Sestra će ti se oporaviti od ovog... ispada. Neka joj Bog oprosti.” Odmahnuo je glavom i uštipnuo se palcem i kažiprstom za hrbat nosa kao da ga ondje nešto boli.

“Neće umrijeti?”

“Ne, ne boj se, neće. Zahvaljujući tebi. Ti si joj spasila život.”

“Neće umrijeti.”

“Neko će vrijeme biti slaba jer je izgubila mnogo krvi. A ti bi se trebala otići presvući. Haljina ti je natopljena njome.”

Ponovo ju je potapšao po ramenu kao da je kakva plaha životinjica te teškim koracima nastavio niz hodnik. Valentina je ostala piljeći gore prema stubištu. Kad mu je lakaj otvorio vrata, liječnik se osvrne i pokretom ruke prizove je k sebi.

“Valentina, dođi.”

Ona ga posluša, nevoljko se udaljivši od stuba.

“Kaži mi, mlada damo, kako si znala kako i gdje podvezati zavoj?”

“Čitam o takvim stvarima.”

“E pa, tvoji roditelji mogu na koljenima zahvaljivati Bogu što si sinoć ušla u sestrinu sobu. Do jutra bi već bila hladna kao kamen prije nego što bi je itko pronašao.”

Valentina podigne pogled prema odmorištu na gornjem katu. Prsti joj nisu mogli mirovati.

“Izvrsno si zaustavila krvarenje. Čin dostojan prave bolničarke, draga moja.”

Njegove su joj riječi privukle pozornost. “Doktore Beloj, što bi mi valjalo učiniti kako bih postala prava bolničarka?”

“Za Boga miloga, djevojko, ne budi smiješna.”

“Biste li me predstavili u jednoj od bolnica, kako bih mogla pohađati obuku?”

“Valentina, ovo nije trenutak za zbijanje šala.”

“Ne šalim se.”

On glasno uzdahne i ponovo se uštipne za nos. “Ne dolazi u obzir. Tvoji su roditelji ražalošćeni i imaju dovoljno briga, ne trebaš im ih pridodavati.” Pokuša je još jedanput potapšati, no ona uzmakne. “To je tek luckasti hir koji ti je pao na pamet zbog ove”, mahnuo je rukom hvatajući se za slamke, “ove pogreške koju je tvoja sestra učinila.”

“Nećete mi pomoći?”

“Nipošto. Umjesto da predlažeš takve besmislice, radije odi utješiti svoju sirotu majku. Bolničarski zanat nije za nekoga poput tebe.”

“Zašto ne?”

“Ne budi blesava, djevojko. Znaš ti dobro zašto ne.”

Navukao je kaput, negodujući slegnuo ramenima i izašao iz kuće. Ne proizvodeći gotovo nikakav zvuk, Valentina je bosih stopala potrčala uza stube.

Valentina odloži knjigu.

“Mislim da bismo se trebale okaniti nevolja gospodina Rochestera i umjesto toga razgovarati o tebi.”

Sjedila je na rubu Katjina kreveta naglas joj čitajući Jane Eyre. To joj je bio jedan od omiljenih romana, toliko prepun ptičje simbolike da joj se na svakoj stranici činilo da vidi Katju kako leprša ranjenih krila i svijetlih, očajnih očiju.

Katja ju je pogledala s nijemim prkosom od kojeg su joj se obrazi blago zarumenjeli. “Nemojmo”, reče.

“Morat ćeš mi reći, mila sestrice.”

“Već jesam.”

“Ne, mislim, zbilja mi reći.”

“Ono što sam ti rekla istina je. Bila sam umorna. Bilo mi je dosta.” Prekrila je oči dlanom, braneći se od svijeta. “Dosta svega.”

Valentina joj nježno odmakne ruku. “Dosta mene?”

Plave oči zamagliše se od suza. “To nije pošteno.”

“Ono što si učinila nije bilo pošteno.”

“Znam.”

Valentina se premjesti bliže Katji, obgrlivši joj mršava ramena. Pogladi joj ruku omotanu zavojima.

“Pričaj mi o balu”, reče Katja.

“Bilo je dosadno. Previše uštogljenih vojnih lica. Previše testosterona.”

“Što je to?”

“Ono što muškarci upotrebljavaju umjesto parfema.”

Katja se zahihoće. “Ti toliko toga znaš.”