Dragulj Sankt Peterburga

“Vrlo domišljato”, reče Valentina.

Nastao je tajac. Zapovjednik je prekasno shvatio da je na tankom ledu. Ostavljajući Černova da grca u krvavoj jami koju je sam iskopao, Jens ispruži duge noge i stane zadovoljno promatrati Valentininu kosu koja joj je u sjajnim uvojcima padala po ramenima. Tamnija od noćnog neba. Sa strane uhvaćena bisernim ukosnicama tako da su joj se uši tek nazirale, nalik na mekane krhke školjke.

“A lovite li Vi, gospodine?” upita Černov s nakanom da i Jensa povuče za sobom.

“Ne, ne lovim, zapovjedniče.” Jens je svojem sugovorniku odlučio pomoći da se još malo dublje ukopa. “No volio bih znati koja Vam je omiljena vrsta puške?”

Valentina hitro usmjeri tamne oči prema Jensu pogledavši ga podignute obrve. No prije nego što im je zapovjednik otkrio koja mu je miljenica, otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla Elizaveta Ivanova, elegantna u svijetloplavoj kineskoj svili. Oba muškarca ustadoše.

“Zapovjedniče Černove”, pružila mu je ruku, “moj suprug sada je slobodan i može Vas primiti. U radnoj je sobi. Dopustite da Vas otpratim.”

No zapovjednik je zadrži. “Prije nego što odem, a uz Vaše dopuštenje, volio bih pozvati Valentinu na smotru husarskih mačevalaca idući petak poslijepodne.” Okrenuo se prema Valentini i naklonio s takvom otmjenošću da je Jensu došlo da mu sasiječe koljena. “Bila bi mi čast da nazočite tom događaju.”

“Ne, ja...”

“Dakako da hoće”, razdragano će njezina majka. “Vaše su smotre legendarne. Vrhunski prikazi vještine... i opasnosti. Sigurna sam da će se to moje kćeri duboko dojmiti.”

“Ne, mama.”

“Gospođo Ivanova.” Jens iskorači naprijed. Bila je niska kao i kćer joj pa ju je nadvisio, unatoč tomu što joj je svijetla kosa bila spletena u pletenicu na vrhu glave. “Valentina je već pristala na jedan dogovor idući petak poslijepodne.”

“O? A koji to?”

“Danas sam došao kako bih ga potvrdio. Riječ je o nadzoru građevinskih radova koje je naručio car. To je službeni posjet i car Nikolaj bit će prisutan, kao i ministar Davidov sa suprugom.”

Vidio je kako se Valentini šire oči. “Kako divno.”

Majka joj se namrštila.

Zapovjednik mrko pogleda Jensa. “To baš i nije primjerena razonoda za mladu damu.”

“A gledati kako se muškarci pretvaraju da se međusobno bodu jest?” upita Valentina.

“Siguran sam da ne želite razočarati cara Nikolaja.” Jens se obraćao njezinoj majci. “Bio je očaran Vašom kćeri kad mu je svirala na koncertu. To je velika čast.”

Vidio je kako se koleba.

“Uz pratnju, dakako”, dometne on.

Čuo je kako je Valentina udahnula.

“No dobro”, nevoljko zaključi njezina majka. “Za mačevalačku smotru morat će se strpjeti do iduće prilike. No dođite, zapovjedniče Černove, moj Vas suprug očekuje kako bi razgovarao s Vama. U međuvremenu”, oštro će Jensu, “želim Vam ugodno poslijepodne, gospodine.”

Ispratila je oba muškarca iz salona, no dok su se vrata za njima zatvarala, kroz procijep se začula prigušena provala smijeha.

Valentina je stajala na pločniku i uzbuđeno pogledavala prema Bolnici svete Izabele. Zgrada je bila veća nego što je očekivala, a kameno pročelje pocrnjelo je od starosti, ljušteći se poput staračke kože. Visoki prozori bili su okovani zahrđalim željeznim rešetkama, no ni to je nije obeshrabrilo. Studen je bila žestoka pa je zavukla ruke u muf.

Kako bi bila bolničarka, moraš biti izdržljiva.

Tako joj je bio rekao. Ispravila je ramena, gurnula vrata i zakoračila u prostrano predvorje u kojem je mirisalo po sredstvu za dezinfekciju i još nečemu, nečemu neugodnom od čega joj se želudac prevrnuo. Unutrašnjost je bila prostrana i sumorna, s previše smeđe boje. Hodnici su vodili prema prostorijama koje nije mogla ni zamisliti. S jedne strane nalazio se ured sa staklenom pregradom koja se protezala od jednog kraja do drugog, a iza njega sjedila je dežurna zaposlenica. Prstima je premetala novčić preko članaka prstiju kad joj je Valentina prišla.

“Dobrij den”, Valentina se osmjehnula ne primivši osmijeh natrag. “Htjela bih razgovarati s nekim o obuci za bolničarke.”

“Želite zaposliti obučenu bolničarku?”

“Ne, zanima me kako postati bolničarkom.”

“Pa, ta će djevojka morati sama doći ovamo. Naša medsestra, glavna sestra, htjet će s njom porazgovarati.”

“Pitam za sebe”, pojasni Valentina. “Ja sam ta.”

“Vi želite postati bolničarka?”

“Da.”

Žena se okrene i krene preslagivati neke papire. Valentina pretpostavi da traži obrazac, no potom primijeti da se ženina uska ramena tresu. Osjeti kako su joj se obrazi zažarili.

“Ima li nekoga s kim bih mogla razgovarati?”

“Niz onaj hodnik. Treća vrata slijeva. Prezime Gordanskaja.”

“Hvala Vam”, reče Valentina. “Spasibo.”

“Djevojko, želiš li savjet?”

“Da.”

“Ne trati si vrijeme. A ni Gordanskoj.”

“Ime?”

“Valentina Ivanova.”

“Dob?”

“Osamnaest.”

“Imaš li dopuštenje roditelja da budeš ovdje?”

“Da.”

“Imaš li ikakva njegovateljskog iskustva?”

“Imam.”

“Kakva?”

“Sestra mi je nepokretna. Pomažem se starati o njoj.”

“Jesi li ikad prije radila?”

“Da.”

“Što?”

“Radila sam u uredu.”

“Zašto si prestala?”

“Bilo mi je dosadno.”