Dragulj Sankt Peterburga

Odjednom se sjeti Valentine Ivanove u automobilu. Izbavi nas odavde, to mu je bila rekla. Zapovjednim tonom, no ono mi urezalo mu se u pamćenje. Ne mene, nego nas. Htjela je spasiti svoju voljenu Katju, nepokretnu siroticu. Prezirao je sve ono što je obitelj Ivanov predstavljala. Kapitalistički izrabljivači. No i preko volje osjećao je poštovanje prema starijoj sestri. U njoj je prepoznao istu onu dosljednost i odlučnost koja je i u njemu gorjela i disala.

“Trocki je pristao doći i održati govor”, obavijestio je svećenika.

“Otlično! Izvrsno!”

“Trebat će nam crkvena dvorana.”

“Sredit ću to.”

“Sad moram ići. Ministar želi da ga večeras odvedem na zabavu njegove ljubavnice.” Magla se vani zgusnula.

“Izvoli.” Djevojčica je skočila sa stolca i pružila mu debelu krišku crnoga kruha s prženim lukom. “Zovem se Sofija.”

“Spasibo”, reče on iznenađeno i odgrize zalogaj. Jelo je bilo žestoko, puno začina i češnjaka. “Sjajno, hvala ti.”

“Što ti je s uhom?” upita ona ozbiljno.

Metak iz puške raznio mu je donji dio ušne resice koju je sada prekrivala zgrušana crna krasta.

“Ništa strašno. Samo ogrebotina. Tko se još boji malo bola?” Pogled mu se ukrstio sa svećenikovim te su u tom trenutku jedan drugoga razumjeli.

“Moj otac kaže da pomoću bola učimo.”

“Onda će cijela Rusija naučiti, Sofija.”

Pojeo je kruh s lukom, skočio u sedlo i otkasao u uskovitlanu maglu. U roku od nekoliko sekunda nestao je u mraku, a jedna mu je misao neprestano bubnjala u glavi. Cijela će Rusija naučiti.

15

Valentina je žurila preko Aleksandrova trga dok su joj se sjene vrtložile po licu, a udari vjetra razgonili oblake preko neba.

Nikad ništa nije išlo glatko.

Obišla je još tri bolnice i u svakoj čula isti odgovor. Previše si bogata. Predobro si obrazovana. Nisi za to. Premda je zatvorenih očiju znala previjati zavoje i već je poznavala svaku kost u ljudskom tijelu, kao i krvožilni sustav i točke koje je valjalo pritisnuti kako bi se zaustavilo krvarenje.

Jesam za to.

Moraš biti izdržljiva. Izvadila je Jensovu posjetnicu iz džepa i ponovo pogledala adresu. Ići će pješke. Dvaput je pitala za put, no i unatoč tomu shvatila je da je pogrešno skrenula, zalutavši u mirnu pokrajnju ulicu na čijem se dnu nalazila crkva bijelog pročelja. Zlatni križ na kupoli bacao je dugačku sjenu na cestu. Skupina muškaraca okupila se oko žeravnika na drugom kraju ulice kao da nešto čekaju. Baš dok je prolazila mimo crkve, iz nje je izašao mladić i podignuo dvije vreće iz ručnih kolica koja su stajala pred vratima.

“Što, zaboga, radiš ovdje, Arkine?”

Kao da mu je zarila nož u rebra. Trgnuo se i posrnuo pod težinom vreća, ispustivši jednu. Tresnuvši o tlo, razderala se i iz nje su se otkotrljala dva krumpira.

Piljila je u vreću. Arkin je piljio u nju.

“Zašto ste tu?” upita on brzo.

“Pogrešno sam skrenula.”

“Čini mi se da nemate pojma kamo idete.”

Nije to rekao svojim uobičajenim izrazom lica — ozbiljnim izrazom vozača. Na ovome licu bilo je strogih bora i drskih uglova. Riječi su mu se zamrznule u ledenom zraku između njih, a ona mu ih je poželjela nagurati natrag u usta. Najednom je čučnula, podignula dva krumpira i pružila mu ih.

“Ovo je tvoje, vjerujem.”

“Spasibo.”

Mahnula je prema vrećama. “Što radiš s ovime?”

“Pomažem ocu Morozovu.”

Bacila je pogled prema crkvi. “Je li svećenik ovdje?”

“Da. Dijeli hranu siromašnima.”

Osjećala je njegov znatiželjni pogled na sebi. “Pokušavam pronaći put do glavne ceste. Bi li mi bilo pametnije vratiti se putem kojim sam došla?” upita.

“Odluka je Vaša. Možete nastaviti ovuda, ili se vratiti na poznati put.” Imala je blagi osjećaj da ne govori o cesti, no on pokaže iza njezina ramena. “Glavna cesta je natrag u ovom smjeru.”

“Hvala ti.” Krenula je da ode.

On je podignuo vreće, po jednu ispod svake ruke, i krupnim se koracima uputio natrag u crkvu, ne primjećujući da za sobom ostavlja trag od krumpira. Gledala ga je kako ulazi, a zatim podignula sve krumpire i odmarširala u crkvu. Zrak je u njoj bio hladniji, a predvorje skučeno. Pred Valentinom su stajala prastara drvena vrata što su vodila u unutrašnjost crkve, no slijeva joj se pružao kratak prolaz na čijem su se dnu nalazile stube što su vodile dolje. Na najvišoj stubi ležao je krumpir.

Sišla je potpuno nečujno. Stube su zavojito vodile do podzemne prostorije, mračne i prostrane, s nadsvođenim stropom i vlažnim kamenim zidovima čiji ju je snažni miris zapahnuo po licu. Iz pravca praznoga stola oko kojega su bili poredani stolci dopirali su muški glasovi. Muškarci su joj bili okrenuti leđima.

“Oni bi samo pričali. Puste riječi. Dosta mi je više toga”, reče netko.

“Slažem se s tobom po tom pitanju, Antone. Naslušali smo se dovoljno praznih riječi. Sad je vrijeme za djela.”

“Prestanite se žaliti.” Arkinov glas. “Svi želimo više djela. Danas će doći i obratiti nam se, pa ćemo saznati što je naumio...” Zastane.