Читаем Dragulj Sankt Peterburga полностью

Samo joj se jedna sitna bora urezala između obrva, kao što bi se i njezinoj majci znala kad bi imala glavobolju.

Mama? Ne brini se za mene.

Supruga zastupnika iz Dume bila je drugačija. Nije mogla mirovati. Sjela bi, pa bi ustala, pa koračala, uzrujano si dodirujući odjeću, kosu, grlo. Bila je mršava, toliko da je u mraku nalikovala više na sjenu nego na osobu. “Muškaraca već dugo nema”, reče.

“Traže ostale”, objasni Valentina. “Za to treba vremena.”

“Ali moglo bi se odroniti još stijena.”

“To bismo čuli. I ne brinite se: muškarci bi nas dozvali.”

Davidov zakorači između njih. “Nema potrebe da se odveć brinemo jer je među nama netko tko nam jamči spas.”

“Tko?” upitaju žene.

Davidov usmjeri pogled prema Valentini.

“Ja?”

“Da, Vi.”

“Zašto ja?”

“Jer ćete uskoro postati dragulj Sankt Peterburga.”

“Kako to misliš, Andreju?” upita ga supruga.

On se nije obazreo na nju. “Nije li tako, mlada damo?”

“Ne.”

“Valentina Ivanova uskoro će se udati”, objavi on. “Za sina jedne od najuglednijih obitelji u Sankt Peterburgu.”

“Ne.” Valentina obriše ruke o prljave suknje. “To je laž.”

“Vaš me otac osobno izvijestio o skorašnjim zarukama. Čestitam, draga moja. A zbog Vas će obitelj Černov preokrenuti nebo i zemlju — a i stijene — kako bi Vas izvukla odavde. Bude li potrebno, poslat će i vojsku.”

Valentina osjeti kako se zrak oko nje promijenio. Zatreperila je blijeda nada. Oči su se zakrijesile, a srca brže zakucala.

“Ministre, imate li žigice?” upita mirno Valentina.

On se namršti. “Imam.”

“Svijeća se brzo topi. Trebali bismo je štedjeti.”

“Molim?”

“Moramo je ugasiti.”

Tama je bila potpuna. Sviđalo joj se tako. U njoj se mogla sakriti. Nije mogla vjerovati da se ikad bojala Jensovih tunela.

Jense. Vrati nam se.

Svih šestero sjedilo je u krugu na hladnom tlu, dodirujući se stopalima, kao ukotvljeni jedni uz druge. Tako se nitko neće osjećati izdvojeno u mraku, sam uz zvuk brzih koračića štakora što se šuljaju iz jednog tunela u drugi.

Valentina osjeti kako se ministar koji joj je sjedio zdesna naginje prema njoj. “Vi ste bistro i ljupko stvorenje, draga moja”, reče ispod glasa, “odveć inteligentno da bi se povinovalo volji drugih kad je Vaša tako očito snažna. Poslušajte savjet starog veterana. Upotrijebite svoje oružje.”

“Oružje?”

“Najjače od svih, draga moja. Svoju ljepotu.”

“Znate li koje je najjače oružje?” upita ga Valentina u mrklom mraku. “Ono kojim se nikad neću moći poslužiti.”

“Koje to?”

“Roditi se kao muškarac.”

On se zasmijulji, duboko u grlu. Osjetila je kako kima u znak priznanja da je u pravu.

Je li mrtva?

Arkin si je to pitanje postavio tisuću puta. Je li Valentina mrtva?

Nije htio da umre. Ni da bude ozlijeđena. Ili prestrašena. Zaprepastilo ga je koliko je htio da je živa. Dosad je ubijao samo neznance i to uvijek zbog višeg cilja, no ovaj je put bilo drugačije. Njezino ga je lice proganjalo. Od eksplozije nije ga mogao odagnati iz misli.

Podignuo je pogled prema prozoru njezine sobe, no nje nije bilo.

Stajao je na hladnoći ispred ulaznih vrata. I čekao. Polovicu svojega prokletog života proveo je čekajući. Kad su ministar Ivanov i njegova supruga naposljetku sišli niza stube, oboje umotani u debela krzna, oboje ukočeni i šutljivi, sjeli su na modru kožu i nisu progovarali. Zurili su u suprotnim smjerovima. To nije bilo ništa neobično, no Arkina je rastužilo što ni u ovakvom trenutku, dok im se kći smatrala nestalom, nisu uspijevali pronaći nešto što bi ih ujedinilo. Je li toliko malo toga ostalo između njih?

Ulice su bile pune prometa, no on je pustio misli da otplove unatrag do onog razgovora sa Sergejevom.

“Car Nikolaj ide posjetiti nove kanalizacijske tunele”, rekao je bio Arkin svojemu prijatelju. “Ovo nam je prilika, Sergejeve.”

“Jesi li siguran?”

“Da. Obiteljska bolničarka ne prestaje o tome pričati. I ona je pozvana kao pratnja starijoj Ivanovljevoj kćeri. To je savršeno mjesto za postavljanje zamke.”

Sergejev zagunđa. “Kvragu i ova moja ruka. Ovakav ti ne mogu biti od koristi. Još nisam u stanju ponovo raditi pod zemljom.”

Arkin ga brižno potapša po zdravom ramenu. “Ne možeš, druže moj, znam to. Ali tvoj brat može.”

Krenuli su raspodijeliti puške i Arkin si je te večeri prvi put nakon mnogo mjeseci dopustio da se napije. Napetost je bila zvijer s kandžama i očnjacima koja mu je živjela u utrobi i živoga ga izjedala.

Filip Ivanov otišao je kimnuvši kratko supruzi i uputio se u Ministarstvo na nasipu, dok je Arkin okrenuo automobil i vratio se Nevskom avenijom. Pred krojačkim salonom gospođe Monique itvorio je vrata Turicuma i, premda mu to nije bio običaj, pružio Elizaveti Ivanovoj ruku kako bi joj pomogao da siđe niza stubu automobila. Činila mu se krhkom, a inače oštre crte lica mekšima i nejasnima. Ona ju je prihvatila i zahvalila mu prije nego što je zašla ispod modro-bijele tende trgovine.

“Neće me biti sat vremena”, rekla mu je. “Ne duže.”

“Da, gospođo.”

Перейти на страницу:

Похожие книги