Dragulj Sankt Peterburga

Kupio je novine i pročitao ih u automobilu. Iz njih je malo toga saznao. Nazivali su to nesrećom, urušavanjem svoda tunela. Ni spomena bombi. Ni spomena pokušaju ubojstva. Prokleti gadovi. Prokleo je cara Nikolaja zbog hirovitosti: bez njega, cijeli taj korumpirani ustroj urušit će se jer se neće imati na čemu temeljiti. Kad mu je ministar Ivanov rekao da je Njegovo Carsko Veličanstvo toga dana otišlo klizati na ledu s djecom u Carsko selo umjesto u posjet tunelima, došlo mu je da zaurla. Kad će više taj ustanak? Kad će početak vrlog novog svijeta za koji je Arkin prodao svoju dušu?

Kad se gospođa Ivanova na koncu pojavila, pokrenuo je motor automobila. Pričekao je da tramvaj otklopara mimo njih prije nego što se uključio u promet ispred kočije s obiteljskim grbom, no pogled na sve te raskošne trgovine i restorane samo mu je produbio osjećaj razočaranja. Iskreno je vjerovao da će od danas ta mjesta pripadati običnom narodu Rusije. Vozio je brzo, želeći pobjeći što dalje odande.

Zvuk ga je, kad ga je u prvi mah začuo, prenuo. Na trenutak je pomislio da je pregazio mačku. Jedan jedini glasni vrisak od kojega su mu se naježile dlake na zatiljku. Naglo je utihnuo, no do tada je već shvatio da mu dopire iza leđa. Okrenuo se i ugledao Elizavetu Ivanovu nagnutu naprijed, laktova u krilu i lica uronjena u dlanove. Stenjala je.

Arkin skrene u pokrajnju uličicu i zaustavi automobil. “Gospođo, je li vam loše?”

Krzneni kaput nije se pomaknuo, čulo se samo to tiho, neprekinuto stenjanje. Zurio je u njezin shrvani lik i zatekao se kako čudno diše. On joj je ovo učinio naloživši da se bomba postavi u tunel. Ustao je s vozačkoga sjedala i stao na zaleđeni pločnik dok mu je vjetar pokušavao otpuhati kapu.

“Gospođo?” reče.

Stenjanje utihne. Ostala je i dalje pogrbljena, dok su joj tihi jecaji curili kroz prste. Nagonski je sjeo na sjedalo pokraj nje. Time je prekršio sva moguća pravila, no nije ga bilo briga. Sjedio je pokraj nje, ne dodirujući je i ne govoreći, a kad je naposljetku prestala drhturiti i pružila ruku prema praznini na sjedalu između njih. on je položio svoj dlan na njezin. Rukavica na rukavici, najbljeđa moguća utjeha, no ostali su tako. Minute su prolazile. Nekoliko pješaka pogledalo ih je iznenađena izraza lica, no Arkin se na njih nije obazirao.

“Hvala ti”, prošaptala je.

Polako, kao da izranja iz vode, Elizaveta Ivanova ispravila se u sjedeći položaj te duboko i drhtavo udahnula. Nije ga pogledala niti je odmaknula dlan, no leđa su joj ponovo bila ravna, a suze su prestale.

“Možda je još uvijek živa”, tiho reče Arkin.

“Ne smijem u to vjerovati.”

“Ne odričite se nade.”

Usne su joj se razvukle u blago podrugljiv osmijeh. “Nade sam se odrekla prije mnogo godina.”

“Nema potrebe za tim. Nada nas tjera da idemo dalje.”

“Nada u što?”

“U to da vam je kći još živa. U život vrijedan življenja.”

Okrenula se prema njemu i on u njezinim plavim očima spazi hladnu osamljenost. Šubara joj je bila nakrivljena, a uvojak svijetle kose ispao je iz ukosnice, viseći joj preko obraza. Poželio joj je ispraviti šubaru i namjestiti uvojak. Ispraviti i namjestiti joj život.

“Je li Vaš život vrijedan življenja?” upita ona Arkina.

“Naravno.”

Pomno ga je proučila, kao da prvi put primjećuje tamne vrhove njegove kose pod kapom, liniju njegovih usana i oprezan izraz u očima. Dlan joj je i dalje ležao pod njegovim.

“Hvala ti, spasibo”, ponovo je rekla.

Elizaveta se naslonila u sjedalu i zatvorila oči. Vidio je kako joj se oči pomiču pod gotovo prozirnom kožom vjeđa, nemirne kao i kucanje njegova srca. U tišini je pričekao dok u sebi nije pronašla ono što joj je trebalo da nastavi. Kad je počelo sniježiti, on je odmaknuo dlan, vratio se na prednje sjedalo i odvezao je kući.

Jens Friis vratio se do njih. Valentina je prva opazila blijedo svjetlo svjetiljke, prva koja je skočila na noge i prva koja ga je pozdravila te vidjela da Jens koji se vratio nije isti onaj koji ih je napustio. Lice mu se promijenilo. Na neki neobjašnjiv način kosti su mu bile drugačije razmještene, kao da ih je nečija nepoznata ruka rastavila dok ga nije bilo i nanovo ih složila. Oči su mu utonule dublje, a na svakom kraju usana urezala se duboka bora. Bio je otresit. Nepristupačan. Kratkim je rečenicama objasnio što su vidjeli.

“Tunel je potpuno zatrpan stijenama i krhotinama.”

Valentina mu je proučavala ruke. Rukavice u dronjcima, krv što mu se poput crne zmije cijedila niz zapešće.

“Previše toga treba ukloniti. Svod je klimav. Spasilačke ekipe sigurno neće doći tim putem jer bi se novi dio svoda u svakom trenutku mogao urušiti.”

“Jeste li ikoga pronašli?” upita bolničarka Sonja.

Zastupnik iz Dume udalji se do jarka i povrati u vodu.

“Našli smo trupla”, prizna Jens. Usne su mu bile stisnute. Nitko nije ništa više pitao.

“A sada”, reče on, “čekamo.”

“Znaš li plivati?”

Valentini se prevrnuo želudac. “Da.” Ljeti u potoku, dok joj je sestra još mogla zamahivati nogama. “Da, znam plivati.”

“Odlično.”

“Hoće li doći do toga?”

“Moglo bi.”