Dragulj Sankt Peterburga

“U što piljiš? Da ti ljubavnik nije unutra?” Djevojka se nacerila. “Bez brige budi, svakome dam poljubac za laku noć. Kod mene je u sigurnim rukama. Ja sam bolničarka Darja Spačjeva, ako nisi znala.”

Bila je viša od Valentine i žilava poput lasice, širokih jagodičnih kostiju i tamnopute kože južnjakinje. Crne vlasi kose ispale su joj iz kape, no ruke su joj izgledale sposobno, seljačke ruke krupnih zglobova. Osmijeh joj je bio širok i opušten.

“Imaš li ti jezik?” upita.

“Polazit ću obuku za bolničarke u ovoj bolnici.”

Djevojka podigne posudu sa zavojima gurnuvši je Valentini pod nos. Zaudarala je. “Pomiriši to. To će biti tvoj novi parfem kad budeš radila ovdje.”

“Poznajem ja i gori smrad od toga.”

Neuredna bolničarka prevrne crnim očima. “Nemoj reći da te nisam upozorila.”

Valentina se osmjehne. “Neću.”

“Naporno je i za noge.”

“Moje su snažne.” Od tolikih godina jahanja. “Ako je tako loše, zašto si ti ovdje?”

Djevojka obriše ruku o pregaču, dodajući još jednu mrlju onima postojećim. “Bolje je od muzenja jebenih koza usred jebene planine.” Tutnula je posudu u pregib ruke nehajno kao da je riječ o tek ojarenom kozliću i odbrzala mišićavim nogama.

Valentina još nikad nije čula ženu da tako prostaci. Nasmijala se i požurila niz glavno stubište zgrade — i u tom trenu ugledala Jensa. Stajao je ukočen i mrk u sjeni stabla limete, ruku prekriženih na prsima i nenasmijana lica. Čekao ju je.

Šetali su jedno uz drugo ne dodirujući se. Morala je ubrzati korak kako bi ga pratila jer joj nije radio ustupke, kao da ga nije briga je li tu ili nije. No ipak je došao u bolnicu u vrijeme kad je imala zakazan dogovor. U to se uzdala.

Jens je izgledao neuredno i šlampavo. Gusta siva prašina prekrivala mu je kaput i zavukla se u crno krzno šubare i crvene mu obrve. Uopće nije znala kamo idu, no korak mu je bio odlučan kad se zaputio niz Ulicu Zagorođnaja. Jedva da su izmijenili koju riječ, no bila je bolno svjesna njegove blizine, toga kako mu se kaput vijorio oko potkoljenica, a čizme mu škripale po snijegu; prizora njegova daha što se, bijel i nestrpljiv, kovitla na hladnome zraku i trokutastog mjesta u kutu čeljusti koje je škljocalo i poskakivalo kao da mu naglašava misli. Gledao je ravno naprijed, isključivši je, te se pitala je li je zaboravio.

Kad su prešli preko kanala na rijeci Mojki, ona reče: “Molim te, zahvali doktoru Fedorinu u moje ime.”

“Možeš mu i sama zahvaliti. Idemo u njegovu kuću.”

“Zašto tamo?”

“Želi ti dati savjet o tome što možeš očekivati u Svetoj Izabeli. Objasnit će ti kako se što radi i što ćeš morati naučiti. Reći će ti gdje možeš nabaviti odoru i naučiti te kako da odbijaš udvaranja muških pacijenata. Nikolaj Fedorin dobar je čovjek. Mnogo vremena provodi u humanitarnim misijama za siromašne i u bolnicama za uboge. Nije samo liječnik za mirisne salone bogatih i razmaženih.”

Htjela mu je zahvaliti. Htjela mu je reći: “Vidiš, ipak ti je stalo; ne bi ovo radio da nije.” No umjesto toga uhvatila ga je za ruku, zarivši mu prste u prašnjavi kaput.

“Jense. Stani.”

Time je mislila da prestane govoriti sve te riječi što su se ispriječile između njih. Da prestane odbijati pogledati je. Da zaustavi bol koju joj je hladnoća njegova glasa izazvala u grlu. Prestane. Zastane. No zastale su njezine noge. Naglo se zaustavile nasred mosta, dok joj je ruka ostala na njemu poput okova koje nije ni pokušao zbaciti sa sebe. Napokon ju je pogledao, a izraz u njegovim zelenim očima dirnuo joj je srce.

“Obećala si mi”, reče. “Zaklela si se da nećeš imati ništa sa zapovjednikom Černovom.”

Stojeći nasred ulice, polako mu je otkopčala dugmad kaputa, jedan po jedan, i zavukla ruke pod njega obujmivši ga oko struka.

“Kunem se”, reče. “Kunem se sestrinim životom da moje srce nikad neće imati ništa sa zapovjednikom Černovom.”

Naslonila mu je obraz na grudi, udišući vlažan i zemljan miris prašine s njegove odjeće, te osjetila toplinu njegova tijela kad ju je omotao kaputom, privijajući je bliže i pritisnuvši je uza se. Ispod njih na zaleđenom kanalu Mojke jedan je stariji par u istovjetnim šubarama od dabrova krzna mirno klizao prema Palači Taurida držeći se za ruke. Valentina se zavukla još dublje, osluškujući brze otkucaje u njegovim njedrima.

Liječnik ih je srdačno dočekao natočivši Jensu i sebi po čašu vrhunskoga gruzijskog vina, dok su Valentina i njegova kćerčica Ana pile vruću čokoladu ispred ognjišta. Sviđao joj se taj čovjek koji je bio tako predan otac, sviđala joj se njegova velikodušnost i način na koji je koščatim prstima neprestano dodirivao dijamantnu iglu za kravatu dok je govorio. Bilo je jasno da mu je posebno važna.

“A sada, mlada damo, porazgovarajmo o Vašoj budućnosti.”

“Zahvalna sam, doktore Fedorine, na Vašoj pomoći. Medsestra Gordanskaja jasno mi je rekla kako očekuje da ću podbaciti.”

Primio ju je za bradu i pomno je proučio, kao što bi proučavao vlastitu kćer. “Poslužit ćeš”, reče. “Ako je to ono što uistinu želiš.”

“Jest. Već sam učila anatomiju i...”