Dragulj Sankt Peterburga

“Načuo sam ministra Ivanova kako u automobilu razgovara s jednim od svojih pomoćnika. Kaže da je Stoljipin naredio Ohrani da napuni zatvore dok u njima više ne ostane mjesta.”

Oko stola se razlegoše žučljivi povici.

Sergejev je bio taj koji ih je pozvao na red. “Drugovi, što se oni oštrije obruše na nas, to se više radnika priključuje našoj borbi.”

“Sergejev je u pravu”, složi se Kražkov. “Svaki put kad postavimo bombu ili bacimo granatu, Ohrana i car”, pljunuo je na pod, za dlaku promašivši psa koji je ondje ležao, “vide našu snagu i boje nas se. No proletarijat vidi našu snagu i poštuje nas. Sve više će ih pohrliti na našu stranu kad počnu vjerovati da smo dovoljno moćni da srušimo vladavinu prokletih Romanova.”

“No problem je u tome što nama očajnički nedostaje sredstava”, primijeti Arkin tiho. “Ako ne prikupimo dovoljno rubalja, kako ćemo opremiti tu vojsku proletarijata?”

No Kražkov se nije dao odvratiti od glavne teme. “Što si još čuo?”

“Policija namjerava kazniti vođe sindikata na način koji će poslužiti kao primjer ostalima”, upozori Arkin. “Ministar je po tom pitanju bio vrlo jasan.”

“Smjesta ćemo ih upozoriti.” Kražkov se namršti. “Neke od njih morat ćemo skloniti na sigurno.”

Sergejev zalupa drškom lule po stolu. “Moj nećak Jusev radi u tvornici Tarasov.” Braća Tarasov bili su vlasnici jedne od najvećih tvornica alata u Sankt Peterburgu i vozikali su se naokolo u sjajnoj Benzovoj limuzini dok su njihovi radnici na ulicama vapili za kruhom. “Kune mi se da su šegrti spremni na pobunu. Jučer su još dva dječaka poginula kad im se iznad glava slomila dizalica.” Uperio je lulu prema Arkinu. “Jedan od njih bio je dečko koji je s tobom odradio onaj posao s vlakom.”

“Karl?”

“Ne, onaj niski dečko, Marat. On je poginuo.”

Arkina obuzme gnjev težak i gust poput loja što se osjećao u zraku.

Kražkov se nagnuo naprijed užarenih očiju. “Što predlažeš, druže Arkine?”

“Car Nikolaj možda je dovoljno nemilosrdan da pošalje konjicu da sasiječe i pobije vlastiti narod dok maršira ulicama, no čak ni on ne bi posmicao nevinu rusku djecu. Vrijeme je da uposlimo mlade šegrte ovoga grada.”

Sa sastanka su otišli u parovima u razmaku od pet minuta. Arkin i Sergejev otišli su prvi, hitro se odšuljavši kroz tamu niz nekoliko mračnih uličica dok nisu odmaknuli dovoljno daleko od svjećarnice da uspore korak. Gotovo da nije bilo vjetra pa su pahuljice snijega padale ravno dolje s crnog neba, mekane poput paperja. Arkinu je godio njihov dodir na licu. Bubnjalo mu je u sljepoočnicama i znao je da će te noći ružno sanjati.

“Viktore”, reče Sergejev stojeći mu s boka, “ne krivi se za opasnost kojoj su izvrgnute vođe sindikata u znak odmazde za napad na Stoljipina.”

“Kako da se ne krivim?”

“Oduvijek smo znali da ćemo morati uprljati ruke krvlju. Trocki nas je na to upozorio.”

“A je li nas upozorio na...” Pregrizao je jezik. Njegov je drug imao dovoljno vlastitih problema. “Kaži mi, prijatelju, kako ti žena? Je li već rodila?”

“Samo što nije.”

Arkin je začuo ponos u Sergejevljevu glasu i nanovo osjetio neočekivan ubod zavisti. Kao da mu je netko zakucao čavao pod rebro Jednoga dana, reče sam sebi. Jednoga ćeš dana i ti imati ženu. I vlastito dijete.

“Poželi joj svu sreću u moje ime”, nasmijao se, “i reci joj...”

Nečija ga ruka zgrabi za rame. Tresnula je njime o zid od opeka, istisnuvši mu zrak iz pluća. Zamahnuo je šakom i zabio koljeno u napadačeve prepone. Čuo je kako je progunđao, osjetivši kako ruka na njegovu ramenu popušta stisak, a tijelo klizi na pod. Još jedna prilika promoli iz mraka.

“Miruj ili ćeš dobiti metak u čelo.”

Arkin se ukipio. Bacio je kratak pogled udesno kako bi provjerio kako je Sergejev, no on je stajao nepomično dok mu se na ramenima taložio snijeg. Bio je pognut, privijajući ruku u udlazi uza se kao da je pretrpjela udarce.

“Što hoćete, gadovi?” upita Arkin.

“Želimo neke odgovore od vas.”

Čovjek s mauserom u ruci imao je široka prsa i pivski trbuh te naslage sala umjesto mišića. Onaj drugi, niži, ležao je izvaljen na ledenom tlu držeći se za prepone i psujući. Nosili su crne kožnate kapute, sjajne poput zmijske kože, i imali hladne i usredotočene oči lovaca. Bili su to pripadnici tajne policije, Ohrane. Nisu mogli biti ništa drugo.

“To ovisi o tome”, reče Arkin uljudno, “kakva su vam pitanja.”

Onome koji je ležao na tlu nije se svidio Arkinov odgovor te se posrćući uspravio na noge i tresnuo ga laktom u trbuh.

“Drži ovoga gada podalje od mene”, zareži Arkin, “ili ću mu otkinuti muda.”

“Vroščine, odstupi!”

“Kakva pitanja?” ponovi Arkin.

“Zbog čega lutate ulicama u ovo gluho doba?”

Arkin slegne ramenima. “Kartali smo. Ništa nepoćudno. Jedini je problem to što je moj glupi prijatelj prokockao novac za stanarinu pa sad mekeće poput janjeta na pomisao da to mora reći ženi. Nije li tako, Mihaile?”

Sergejev progunđa. Arkin se nasmijao i sa zadovoljstvom primijetio kako se neljubazna usta pripadnika tajne policije razvlače u podrugljiv osmijeh. Prst popusti pritisak na obaraču.