Dragulj Sankt Peterburga

“I ovako je već u nevolji”, nastavi Arkin i pljesne Sergejeva po leđima, pomažući mu da se ispravi. “Dopustite mi da sirotu budalu odvedem kući.” Provukao je ruku ispod prijateljeva zdravog lakta i povukao ga nekoliko koraka dalje. “Laku noć. Spokojnoj noči, prijatelji. Odveć je hladno da bismo se ovdje zadržavali.” Prštao je gust snijeg na čemu je Arkin bio zahvalan.

“Čekajte.”

Još nekoliko koraka i snijeg bi ih potpuno zaklonio. “Da?”

“Stanite uza zid i stavite ruke iza glave.”

“Ali zašto...”

“Uza zid.”

Arkin učini kako mu je rečeno, vukući Sergejeva za sobom, no primijeti da mu prijatelj drhti. Agenti Ohrane počeli su ih grubo pretraživati, izvrćući im džepove i rastvarajući kapute, dok je Sergejev štitio udlagu obavivši oko nje ruku. Arkinov um radio je punom parom. Nešto nije bilo u redu.

“Odakle dolazite?” upita onaj debeli s pištoljem.

“Rekao sam vam, s kartanja.”

“Ili s jednog od sastanaka onog revolucionarnog šljama?”

“Njet, naravno da ne. Ja radim za ministra u vladi cara Nikolaja.”

Na to su zatreptali, malčice popustivši stisak na njegovu rukavu. Znoj mu se cijedio niz leđa unatoč hladnoći. Pri tankoj zraci svjetla, što je padala s prozora na katu režući žutu krišku mraka, spazio je zdvojan izraz na Sergejevljevu licu.

“Evo! Što je ovo?” Niži policajac potezao je Sergejevljevu ozlijeđenu ruku pokušavajući mu strgnuti udlagu. “Ovaj sroljo krije nešto u ovome.” Policajac zavuče prste pod gornji sloj zavoja i izvuče mali pištolj ne veći od dlana. Bljesnuo je bisernim sjajem na snijegu što je padao.

Proklet bio, Sergejeve. Proklet bio.

Muškarci u crnim kaputima iskesiše zube. Onaj s pištoljem snažno udari Sergejeva kundakom po ruci, na što ovaj bez glasa padne na koljena, no Arkin ga dohvati prije nego što se skljokao te ga zavrti i gurne prema dvojici muškaraca kao da je ovan za probijanje vratnica. Razrogačili su oči od iznenađenja kad se Arkin svom težinom bacio za njim te su se stali klizati unatrag na petama, lamatajući rukama. Led je bio odveć sklizak te su se obojica srušila na zemlju. Arkin je čuo zvuk udarca lubanje o beton, no nije se zaustavio kako bi provjerio kome se to razdrmao mozak. Dohvatio je mali pištolj koji je ležao na tlu i zgrabio Sergejeva za zdravu ruku.

“Trči.”

Trčali su. Brzajući kroz zabačene uličice, bateći duž skliske riječne obale, skačući preko ograda i ispod nadsvođenih prolaza, naprežući pluća na ledenom noćnom zraku. Stalno su se držali neosvijetljenih ulica. Arkina je usporavao ranjeni prijatelj, no nije mu htio ispustiti ruku dok god su iza leđa mogli čuti prodorne povike i pogane psovke progonitelja. Samo se jedanput Arkin usudio osvrnuti preko ramena, vidjevši da je onaj niži na čelu, lica oštra kao u lovačkog psa što njuši trag. Onaj deblji nastojao je držati korak s njim no nije uspijevao. Odzvonila su četiri hica no bilo je odveć mračno i metak ih je svaki put zaobišao u širokome luku.

Nastavili su trčati i izmicati se, neprestano mijenjajući smjer.

Sa Sergejevom za petama, Arkin se četveronoške spustio do mjesta ispod mosta gdje su obojica čučnuli svom snagom udišući mrzao zrak. Led pod nogama zakrckao bi čim bi pomaknuli koljenom.

“Gdje smo?” šapne mu Sergejev na uho.

“Nemam pojma, ali budi tiho.”

Trideset su minuta stajali nepomično, nevidljivi poput sjena, ometajući samo mačku u noćnom lovu preko debeloga leda kanala. Kad su se naposljetku uspeli uz zaleđenu riječnu obalu, vladala je posvemašnja tišina. Padao je gušći snijeg, pekući ih za oči i taložeći im se u hrpicama na vrhovima čizama. Žurno su se uputili kroz ulice pognutih glava, držeći se najmračnijih dijelova grada, te zastali tek kad su na koncu dospjeli do četvrti Litejna.

Kroz čipkasti zastor od snijega Arkin se zagledao u prijateljevo ispaćeno lice. “Kako ti je ruka?”

“Još nije otpala.”

“Jesu li oni gadovi napravili veliku štetu?”

Sergejev slegne ramenima. “Gdje god Ohrana kroči, nanosi štetu.”

“Nisi smio imati pištolj. Zbog čega si ga nosio?”

“Mijenjao sam dobar bodež za njega u baru. Mislio sam da ću s njime biti sigurniji.” Nanovo slegne ramenima. “Bio sam u krivu.”

Arkin ubaci mali damski pištolj u Sergejevljev džep. “Prodaj ga”, predloži mu. “Inače će te stajati glave. Umjesto toga kupi ženi hrane.”

“Ne.” Sergejev mu ga vrati s pokajničkim izrazom lica. “Ti ga zadrži.”

Arkin se nije bunio — bez njega će Sergejev manje upadati u nevolje. “Čuvaj se, prijatelju.” Položi mu ruku na rame. “I reci ženi da joj želim sreću s djetetom.”

“To je ono za što se borim. Kako bih sinu izgradio bolju budućnost. Hvala ti, druže”, reče s nelagodom, “što mi pomažeš. Žena bi mi umrla od gladi da završim u zatvoru.”

Arkin kimne, a prizor njezina nabreknula trbuha oživi mu u sjećanju dok je nestajao u noći, a snijeg padao toliko gusto da je zrak bio gotovo krut. Dlanom je obuhvatio pištolj s bisernom drškom koji mu je ležao u džepu. Sergejev je bio u pravu. S njim se zaista osjećao sigurnije.

20

“Onda, kako izgledam?”