Dragulj Sankt Peterburga

On snizi glas. “Njihov je cilj izgraditi novo i pravednije društvo. Žele svrgnuti cara. A ne ugrožavati mlade djevojke.”

“Vjeruješ li i ti u to, Arkine? U svrgavanje našeg cara?”

“Ne, gospođice Valentina.”

“Dobro je. Jer da vjeruješ, uhitili bi te.”

Prošla je mimo njega i ušla u automobil te sjela na glatku modru kožu zureći ravno preda se. On je okrenuo ručicu i upalio motor, popevši se na sjedalo ispred nje. Nijedno nije progovorilo.

Valentina je jedva dočekala izaći iz Turicuma gotovo kilometar prije bolnice i poslati ga natrag kući da bude majci na raspolaganju. Godila joj je kratka šetnja te se pokušala usredotočiti na ono što ima reći, umjesto na sve što je bilo izrečeno prošli put. Ušla je u Bolnicu svete Izabele i ponovila postupak — provjeru imena na staklenom šalteru i hod niz zelenu stazu od izlizana linoleuma do vrata na kojima je pisalo GORDANSKAJA. Pokucala je.

“Vhodite. Uđite.”

Što god je očekivala da će zateći, iznenadila se. Krupna figura medsestre Gordanskaje u bijeloj odori kao da se dodatno napuhala od njihova posljednjeg susreta te je stajala naslonjena na red metalnih ormarića čvrsto stišćući dugačku pincetu među prstima. Pozornost je samo na sekundu preusmjerila na Valentinu.

“Ah, da, mala aristokratkinja koja smatra da ima ono što je potrebno kako bi postala bolničarka.” Nacerila se u ogledalo naslonjeno na ormariću, nimalo duhovita. Valentina shvati da proučava stražnji zub koji je bio pocrnio i odlomio se.

“Dobro jutro, medsestro Gordanskaja.”

“Znaš li išta o zubima?”

“Ne, medsestro.”

“Onda mi baš i nisi od koristi, zar ne?”

“Dobro rukujem pincetom.”

“Evo ti.” Žena naglo Valentini pruži pincetu.

Valentina je uzme i zapita se služi li medesestri ta vježba za inicijaciju svih budućih bolničarki. No u tom joj slučaju nijedan zub ne bi ostao u glavi.

“Zaključujem da imaš prijatelje na visokim položajima”, reče Gordanskaja, no bez gorčine, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. “Naravno da imaš. Pogledaj se samo.” Nasmijala se dubokim glasom od kojeg su joj se zatresli obrazi. “Ne možeš se sakriti iza marame i zakrpanih rukavica služavke. Znam tko si.”

“Ne skrivam se.”

“Ne?”

“Želim biti bolničarka i učiniti nešto od svojeg života, a ne samo aranžirati cvijeće i piti čaj. Dajem Vam riječ da sam u stanju marljivo raditi i da sam već savladala Dupierreovu knjigu o ljudskoj anatomiji. Njegovala sam mlađu sestru i izvještila se u previjanju zavoja.”

“Previše brbljaš. Kao i sve vi obrazovane. Nauči šutjeti.” Valentina kimne. “Da, medsestro.”

“Da se prijavljuješ u vojsku, nazvala bih te topovskim mesom, no ovako ću te zvati — tebe i sve ostale mladice poput tebe — peračicom vrčina. Time ćeš se baviti većinu vremena i to je ono što će te na koncu dokrajčiti. Sve ste vi peračice vrčina. Mila majko Božja, zašto mi ne pošalju djevojke koje su u stanju raditi? A ne ove bljedolike kilavice.”

Valentina nije ni pisnula.

Gordanskaja joj zgrabi ruku, okrene je kako bi joj proučili dlan i palcem je stane bosti po blijedim jastučićima. Valentina se osjećala poput životinje na stočnoj tržnici.

“Koža ti je blijeda poput praščićevih sisa.” Medsestra odmahne glavom. “Ali ima mišića na ovim rukama. Za što ih koristiš?”

“Sviram glasovir.”

Gordanskaja prasne u smijeh, grub i preziran. “Mili Bože, daj mi snage.” Odjednom širom otvori usta i pokaže na crni zub što joj je napola visio iz desni. “Izvadi ga.”

Jedan brz trzaj pincetom i crna je škrba iskliznula poput čavla iz trulog drva. Za njim je iscurio tanak mlaz krvi i dašak gnoja. Bolničarkinim širokim licem preleti izraz olakšanja te pokaže prema stolcu ispred svojega radnog stola. Valentina sjedne i odloži pincetu u kojoj se i dalje nalazio zub Gordanskaji pod nos.

“Doktor Fedorin preporučio mi te je za obuku”, odsiječe Gordanskaja. “Trebat će mi pristanak tvojih roditelja budući da još nemaš dvadeset godina. A sad pročitaj ovaj obrazac i nagovori ih da ti ga potpišu.” Zatim dometne uz iskrivljeni smiješak: “Pretpostavljam da znaš čitati i pisati?”

“Medsestro Gordanskaja”, reče Valentina, “znam što god je potrebno.”

19

Čudesno je koliko je malo potrebno da se svijet iščaši. Dok se vraćala istim putem duž zelenog poda sa šarama i niz ulazno stubište bolnice, Valentini ništa nije izgledalo jednako, kao da je prije sve gledala kroz zrcalo što iskrivljuje sliku koja joj je tek sad postala bistra i jasna. Srce joj se stezalo, glasno joj bubnjajući u ušima.

Prije odlaska zastala je ispred teških vrata što su vodila na jedan od odjela i provirila kroz staklenu plohu, zapanjena golemošću prostorije. Činilo se da se proteže unedogled s beskrajnim nizovima kreveta nalik na bijele lijesove. Došla je u napast da gurne vrata i stupi u taj nepoznati svijet u kojemu su blijeda lica ležala na zgužvanim jastucima. Neki su razgovarali, drugi su pak nijemo ležali na leđima, sklopljenih očiju.

“Makni mi se s puta.”

Kroz vrata odjela provalila je mlada bolničarka noseći emajliranu posudu do vrha nakrcanu krvavim zavojima.