Dragulj Sankt Peterburga

On se zahihotao i provukao joj ruku ispod svoje, držeći je za dlan. “Na meni možeš vježbati što god hoćeš.”

Svidio joj se način na koji je to rekao. Mimo njih prokasao je konj, a jahač im je doviknuo: “Dobrij večer”, kao da su jedan od uobičajenih parova na putu kući gdje će skuhati meso i jedno drugome naglas čitati ispred ognjišta. Ta joj je pomisao izazvala čudan osjećaj u srcu. Pitala se osjeća li i on isto, tu ispunjenost, poput jedne od štrcaljki koje je danas promatrala kako upijaju krv dok umalo nisu prsnule.

“Kako je Katja?” upita Jens. Neočekivano pitanje.

“Srdita je. Krajnje mrzovoljna.”

“Zbog čega?”

“Jer joj je trenutačno bolje. Manje je boli.”

“Nije li to razlog za sreću?”

“Ne. To znači da joj svaki dan dolazi učitelj i tjera je da vježba matematiku, koju mrzi.”

Nasmijao se. Obožavala je njegov smijeh. Bio mu je jednako svojstven kao i crvena kosa i dugi vitki udovi. Zvuk njegova smijeha čula bi katkad u snovima pa bi se probudila. Ležala bi u krevetu prisjećajući se osjećaja njegove blizine ili ruke oko njezina struka. U snovima on bi sjeo na rub njezina kreveta i pričao joj dok bi mu crvena kosa blistala na mjesečini, a crna sjena plesala po zidovima. Bila je sigurna da je ono što joj govori od životne važnosti, no svakoga bi jutra njegove riječi isparile čim bi otvorila oči.

“Jense”, reče dok su prelazili most, “kako napreduju radovi na urušenom tunelu?”

“Odveć sporo.”

“To te zacijelo frustrira.”

On slegne ramenima, no Valentina se nije dala zavarati.

“Koristim ovu priliku”, dometne on, “i ogorčenost zastupnika Dume kako bih priskrbio dodatna sredstva za zamjenu još jednog dijela starih drvenih kanalizacijskih cijevi i poboljšanje nagiba korita Neve.”

Zastali su na križanju, pričekavši da se dvoja teška kola s konjskom zapregom otkotrljaju pokraj njih.

“Jense, zašto ti je toliko stalo do tih tunela?”

“Oni su mi posao.”

Nasmijala se i odmahnula glavom. Kapuljača ogrtača skliznula joj je s glave. Skinula je pokrov za glavu, no i dalje je bila u bolničkoj odori. “Da, to ti je posao, no očito je da ti tuneli znače i više od toga.”

Dlanovima mu je čvrsto obujmila mišicu, zadržavajući ga na rubu pločnika premda se cesta ispraznila. Kiša se pojačavala, sijekući kroz tminu, kupajući krovove i stvarajući mlake na cestama. S vremenom će se pretvoriti u led.

“Zbog čega želiš graditi baš tunele? A ne mostove, poput Isambarda Brunela u Engleskoj. On je izgradio krasan viseći most Clifton, nije li?”

“Zadivljen sam.”

Popela se na prste i poljubila ga u bradu. Kratke dlačice ogreble su joj usne. “Znaš li što ja mislim?”

“Što se to kuha u tvojem zamršenom mozgu?”

“Imam teoriju. Mislim da voliš uvoditi red u kaosu.”

“Ha! Dobra ti je ta teorija.”

“Od hrpe opeka ti napraviš tunel. U gradu kojemu trebaju podzemni cjevovodi ti izračunavaš nagibe. Nizu zgrada koje se guše u prljavštini i poplavljenim podrumima ti priskrbiš kanalizacijski sustav. Uvođenje reda u kaosu.”

Lice mu je bilo nepomično, a oči su je netremice promatrale. Samo mu se dah kretao, probijajući se između kišnih kapi. Zabacio je glavu i zagledao se u gradske krovove. Niski oblaci nasjeli su na nebo zakrivši sve zvijezde. “Cijeli Sankt Peterburg valja pročistiti. Ne samo vodoopskrbni sustav.”

“Dođi sa mnom, Jense. Želim da nešto vidiš.” Uhvatila ga je za ruku te su zajedno pretrčali cestu.

Arkin se odlijepio od zida pokraj vrata trgovine. Strugnuo je iz sjene na susnježicu dok su farovi automobila ocrtavali likove Valentine i njezina inženjera. Trčali su kao da osjećaju kako im se prikrada s leđa, premda je bio siguran da nisu to mogli osjetiti. Bio je i više nego oprezan.

Kiša mu je išla na ruku. Stanovnici Sankt Peterburga žurili su se duž pločnika skriveni pod kišobranima koji su tvorili crni zaklon ispod kojeg se mogao saginjati. Pratio ih je bez muke, slijedeći ih iza svakog ugla i skretanja. Strpljivo je čekao u mračnim kucima dok bi zastajali u trgovinama, znatiželjno se pitajući što se nalazi u svežnjevima koje su iznosili pod rukom.

Vidio je i više nego što je htio. Vidio je kako dodiruju jedno drugo. Kako se ne mogu prestati gledati, toliko da su mogli posrnuti po putu. Kako im se tijela nikad nisu odvajala, kao da ih spaja nevidljiva nit. Sve je vidio.

Kretali su se brzo, birajući neosvijetljene ulice. Olakšavajući mu posao.

21

Valentini je trebalo vremena da pronađe pravu ulicu, no čim je u nju skrenula, prepoznala je kuću. Vjetar se pojačao, noseći im kišu u lice.

“To je ta kuća.”

Jens nije pokazivao nikakvu želju da pokuca na vrata pred kojima se zaustavila. Štoviše, nije pokazivao nikakvu želju za sudjelovanjem u ovom pothvatu, no ona ga je bez obzira na to odvela u ove sumnjive zabačene uličice, unatoč njegovu negodovanju. Ramena su mu bila kruta i ukočena.

“Valentina, ovdje ti nije mjesto. Odora bolničarke nije ti krinka, znaš. Ona ne skriva ono što jesi. Ovdje nisi sigurna.”

Nasmijala mu se, na što se on namrštio. “Dakako da sam sigurna. Imam tebe uza se. Evo, to su ta vrata.”