Dragulj Sankt Peterburga

“Tko ste, dovraga, vi?” Zdepast čovjek u zimskom vojničkom kaputu s kojeg su skinute oznake čina banuo je u sobu.

Čak i da se nije njihao, bilo bi očito da je pijan. Bacio je vunenu kapu na pod, otkrivši izbrijanu glavu i kožu posutu smeđim pjegama kao u ptičjih jaja.

“Kojeg vraga radite u mojoj kući? Mičite mi se od žene.”

Jens se smjesta odmaknuo. Uzeo je tavu za prženje iz Valentininih ruku i prebacio joj ogrtač preko ramena. “Upravo smo na odlasku.” Bacio je podeblji svežanj novčanica na stol. “Platite ženi liječnika, a djeci dostojan pogreb.”

“Ti.” Čovjek se pokušavao usredotočiti na Valentinu, no to mu zbog stalnog treptanja nije polazilo za rukom. “Tko si ti? Što takva ljepotica radi u...”

“Ona odlazi”, reče Jens. Glas mu je bio neprijazan poput onog psa na ulici.

“Došli smo pomoći Vašoj supruzi”, odgovori Valentina. “Bio bi red da ste Vi ovdje da joj pomognete.”

“Začepi gubicu!” Čovjek nasrne prema njoj.

S lakoćom mu se izmaknula, no on se sapleo zaletjevši se u zid silinom od koje je popucala žbuka. Jens mu je gurnuo podlakticu pod grlo.

“Ne izazivaj sreću”, zarežao je Jens.

“Ivane”, zavapila je žena na krevetu. “Molim vas, nemojte ozlijediti mojega muža.”

Jens ga pusti. “Ti me ne zanimaš”, reče jetko. “Tvoja je žena jednom pomogla mojoj prijateljici koja joj se htjela odužiti. To je sve.”

“Krvopije parazitske.”

Jens slegne ramenima i krene prema izlazu, stojeći između Valentine i Ivana. Izvadio je cigaretu i pripalio je, dobacivši jednu i muškarcu, koji ju je uhvatio i stavio među usne.

“Radiš li?” upita ga Jens.

“Da. Da. Radim kao konj svakog prokletog dana.”

“Gdje?”

“U Raspovljevoj ljevaonici.”

“Rad u ljevaonici opasan je”, odvrati Jens.

“I ja sam.”

“Ivane”, dozove ga žena, “pomogli su nam. Pogledaj vatru.”

Tek se tada muškarac očima podlivenima krvlju ogledao po prostoriji zamijetivši svežnjeve hrane na stolu i novu voštanicu na polici. Na koncu mu se pogled zaustavio na plamenu u peći, i taj ga je prizor čini se otrijeznio. Tromo se odvukao do plamena svijeće pripalivši na njemu cigaretu, sa zadovoljstvom povukao dim i ispružio žuljevite dlanove prema toplini vatre.

“Dolaziš s jednog od sastanaka, zar ne?” Jens pokaže prema letku što je virio iz muškarčeva džepa.

“Da, dolazim. Što se to tebe tiče?”

“Što sada govore?”

“Kažu da ćemo vas se uskoro svih riješiti. Pravda za proletarijat toliko je jebeno blizu da je možemo okusiti. Stojimo rame uz rame, drugovi po oružju. Organizirani smo.”

“Novi štrajkovi?”

“Da.”

“Čujem da se boljševici i menjševici međusobno kolju.”

“Pogrešno čuješ.”

Valentina osjeti kako se Jens zaintrigirao. Bio je rekao: Ti me ne zanimaš, no to nije bila istina, vidjela mu je to u očima.

“Jense?”

On kimne, no nije odvajao pogled od Ivana, čovjeka koji je sudjelovao u tajnim odborima i štrajkovima i čija je žena ležala bolesna u krevetu. Čovjeka čiju je kuću Valentina upravo oribala, čije je vjedro puno izmeta ispraznila, i čija su djeca ležala mrtva na tom istom krevetu, a da to nitko nije primijetio dok se on opijao do besvijesti.

“Vrijeme je da pođemo”, reče ona.

Jens se i dalje nije pomicao.

“Ne mora biti ovako, Ivane”, reče. “Postoje ljudi koji se zalažu za promjene u vladi, ljudi poput Garjatana i Kornova. Odbor za industrijski razvoj sastaje se s vlasnicima tvornica, namećući promjene koje će poboljšati uvjete za radnike.”

“Puste laži.”

“Ne, istina je.”

“Pričaju ti laži. Vlasnici tvornica masno potplaćuju gadove u tvojim odborima. Ništa se ne mijenja.” Čovjekovo lice utone u duboke bore očaja.

“Ništa. Ljudi poput tebe su budale ako misle da se ovo može riješiti razgovorom.”

“Alternativa, druže, jest rijeka krvi na Aveniji Nevski.”

“Onda nek’ je tako.”

Valentina krupnim koracima priđe vratima i snažno ih povuče.

“Tko si ti?” upita je Ivan. “Slatka mala bogatašica. Kladim se da ti je otac važan čovjek. Korumpiran i bezvrijedan, ali važan.”

“Kako se usuđuješ?” Došlo joj je da mu šamarom izbriše drzak osmijeh s lica. “Moj je otac ministar Ivanov koji je pošten i častan čovjek.”

Jens je najednom uhvati za rame i žurno izvede van na ulicu. Ledena kiša bola joj je obraze poput ledenih šiljaka.

“Valentina”, procijedi on dok ju je hitro odvodio što dalje od te kuće, “to nisi smjela reći.”

“Ali istina je. Moj je otac častan čovjek.”

“Nisi smjela reći svoje ime.”

Arkin ih je gledao kako nestaju niz kišnu ulicu. Inženjer je obavio ruku oko djevojčina struka, a ona mu je položila glavu na rame. Kao da posjeduju jedno drugo. Gledao je za njima dok mu se nisu izgubili iz vida, a potom je prešao cestu do vrata kroz koja su maloprije izašli.

Nije trebalo mnogo truda. Samo je blago gurnuo vrata ramenom i ona su se širom otvorila. Mrak. Noćno nebo što prodire kroz pukotine u vratima. Neko je vrijeme stajao tako, osluškujući, čekajući da mu se oči naviknu na mrak. Što ju je nagnalo da dođe u ovu potleušicu? Kojeg vraga radi? Pitao se što će joj majka reći kad joj se kći vrati kući puna ušiju i buha.