Dragulj Sankt Peterburga

S trijema kuće na suprotnoj strani ulice gledao ih je kako ulaze i izlaze noseći vjedra smrdljiva izmeta i vode; vidio je djevojku kako se naginje i povraća uza zid na pljusku. Bila se oglasila bolnim jaukom za koji je pomislio da će je dokrajčiti. Ali ne, žustro se vratila natrag u hodnik i ušla kroz vrata s lijeve strane. Pronašao je ta vrata. Otvorila su se čim ih dodirnuo člancima prstiju te je zakoračio unutra.

“Izlazi!”

Krupni muškarac izbrijane glave izvalio se za stolom, gnjevno piljeći u njega. Žena je ležala na krevetu, a od njezina su ga tupog i beživotnog pogleda prošli srsi.

“Samo sam došao razgovarati s tobom, druže”, reče Arkin muškarcu, “ništa više.”

Riječ druže upalila je.

“A o čemu to?” upita sumnjičavo muškarac.

“O tvojim gostima.”

“Njima!” Prljavim je prstima otrgnuo komad pogače crnog kruha i gurnuo ga u usta. “Što je s njima?”

“Zašto su bili ovdje?”

“Donijeli su kruh i pokrivač mojoj ženi. Jer nemamo pristojnu plaću kojom bismo sami kupovali prokleti kruh.” Glava mu je klonula na ruke.

Arkin priđe nekoliko koraka bliže krevetu. Užasno je zaudarao. “Jesu li išta rekli?” upita bolesnu ženu.

“Njet.”

“Samo su ti donijeli darove?”

“Da.”

“Zašto?”

“Ona mi je prijateljica”, prošapće žena.

Umalo se naglas nasmijao. Ova žena i Valentina? No ponovo se sjetio kako je stajala na kiši i bolno zajauknula. Kao da joj je stalo.

“Tko si ti?” graknula je žena.

“Ja radim za njezina oca.”

“Ministra?”

Dakle, to im je rekla.

“Već je jedanput bila ovdje”, promrmlja žena. “Sa sestrom.”

Sad mu je bilo jasno. Ovo je zacijelo ono mjesto na koje su se sklonile i do kojeg ih je Popkov slijedio onoga dana kad se održavao štrajk na Morskaji, i Valentina se sjetila odužiti se za ukazanu ljubaznost. Nije mislio da bi se netko iz njezina staleža gnjavio takvim stvarima.

“Gdje ti radi muž?” upitao je.

“Kod Raspova.”

Ljevaonica na kraju grada. Smjesta se vratio do stola, pripalio si cigaretu sebi i jednu mužu, te ga bocnuo ne bi li se probudio.

“Evo ti.” Ponudio mu je cigaretu.

Muškarac je uzme preko volje i uspravi se, mutna pogleda. “Još si tu?”

“Radiš u Raspovljevoj ljevaonici?”

“Pa što?”

“Tamo ima mnogo šegrta.”

“Pa?”

Ženu najednom spopadne podražaj na povraćanje te Arkin hitro ustane donijevši pocinčanu posudu ispred nje. Pružio je ruku namjeravajući je bolje pokriti prekrivačem, no uto odskoči unatrag zgrožen. Tri lica. Sićušna i siva poput kamena.

“Ostavi ih.” Glas joj je bio blijed šapat.

Sućut prema njoj nasjedne mu na grudi poput olova. “Poznajem svećenika”, reče blago. “Smijem li ga dovesti ovamo?”

Kimnula je zagledavši se u njega očima punim očaja. Arkin žurno krene prema vratima, zastavši samo kako bi protresao muškarca po ramenu. “Odspavaj i otrijezni se, druže. Vratit ću se i onda ćemo razgovarati o šegrtima iz Raspovljeve tvornice.”

Čovjek ga smeteno pogleda. “Zašto?”

“Jer imam zadatak za njih.”

22

Valentina nije otišla ravno kući. Nije mogla, barem ne još. Jens ju je smjestio u kočiju i odveo je u svoj stan, izrazito svjestan neprimjerenosti tog postupka. Mlada djevojka, po mraku, bez pratnje, no oboje nisu bili sposobni za izlazak na javno mjesto gdje bi joj neznanci gledali raskuštranu kosu i prljavu odjeću.

“Valentina”, reče on, “daj da ti osušim kosu.”

Utonula je duboko u naslonjač koji gotovo da je progutao njezino sitno tijelo. Ruke su joj, mrtvački blijede, ležale u krilu. Prišao joj je noseći ručnik te ga je prvi put te večeri pogledala u oči. Pustio ju je da šuti dok joj je vadio ukosnice iz kose i ručnikom joj stao brisati mokre vlasi sporim, ritmičnim pokretima, počinjući od tjemena gdje joj je kosa bila najmokrija. Gusti uvojci slijepili su joj se za tjeme ocrtavajući skladan oblik njezine lubanje. Brisao ih je sve do vrhova koji su poskakivali i kovrčali se, škakljajući mu prste.

Bio je to neizmjerno prisan čin, intimniji čak i od poljupca. Naslonio se na rukohvat njezina naslonjača, a ona je pomalo nakrivila glavu dok joj je sušio kosu, otkrivajući vitak blijedi vrat. U jednom trenutku nježno joj je obuhvatio bradu rukama kako bi joj glava mirovala dok joj je nježno trljao tjeme, no ona i dalje nije progovarala. Samo je pustila da joj brada leži u njegovu dlanu, kao da joj je ondje i mjesto.

Nastavio joj je gladiti tamnu grivu dugo nakon što je već bila suha, najprije ručnikom, a potom i rukom. Kad bi je podignuo, presijavala se i svjetlucala, očaravajući ga igrom svjetla koje je plesalo u njezinoj dubini poput mjesečine na nemirnom noćnom nebu. Neizmjerno mu je godio njezin svilenkast dodir na koži, kao i to kako mu je klizila glatko poput svile među prstima.

Sagnuo se i poljubio joj mliječno bijeli zatiljak.

“Kako mogu onako živjeti?”

Progovorila je. Bio joj je dao piroške i šalicu vruće čokolade, mameći je van iz mračnog skrovišta u koje se povukla. Sjedio je na kauču nasuprot njoj, ispruživši noge i prekriživši stopala, uživajući u čaši crnog vina. Pokušavao ju je razonoditi.