Dragulj Sankt Peterburga

Filip Ivanov na kćeri ne obrati pozornost, još je uvijek bio usmjeren na Jensa. “Zašto su tebe pustili?”

“Jer nisam imao nikakve veze s granatama. I zato što”, zastane pitajući se koliko daleko s Ivanovim može ići, “imam prijatelje na dvoru. I Vi i ja znamo, ministre, da ovaj grad funkcionira po načelu poznanstava i usluga koje vam netko duguje.”

Ivanov trepne, razmatrajući što to točno znači. Izvadi cigaru iz srebrne tabakere na okviru kamina kako bi si dao vremena, ali njima ne ponudi Jensa.

“Onda, znaju li tko je podmetnuo granate?” upita Jens.

“Viktor Arkin”, odgovori mu Valentina. “Naš vozač.”

“Je li priznao?”

“Ne”, zareži Ivanov. “Moja je kći prošli tjedan vidjela kutiju u stražnjem dijelu garaže. Naravno, nije znala što je u njoj. Morao ju je premjestiti u slučaju da Ohranini ljudi dođu njuškati. Naredit ću da ga strijeljaju ako ikad nađu tog izdajnika.”

“Zar je nestao?”

Ministar snažno povuče dim cigare. “Pobjegao je. Vražji revolucionar. U mojoj kući. Proklet bio, nadam se da pluta negdje u Nevi i da su mu rakovi izjeli oči.”

“Bio je dobar vozač. Meni je bio drag.”

Svi pogledaše Elizavetu Ivanovu s njezinom čašom vode u ruci. To je bio prvi put da je prozborila.

“Nikad nije bio bezobrazan”, nastavi ona, “kao onaj kozački konjušar. Niti je bio tako prljav.”

“Tata?”

Zazvala ga je Katja. Ispružila je ruku koja je, onako blijeda, ostala visjeti u zraku, te joj otac priđe i prihvati je. “Što je bilo, malena?”

“Napravi kako Jens kaže, tata. Molim te. Pomogni Lavu.”

Jens je gledao kako se ministar krzma. Na jednoj strani vage bila je njegova želja da udovolji mlađoj kćeri po pitanju beskorisnog sluge, a na drugoj bezobzirnost po pitanju političkih poteza. No Jens osjeti da je u pitanju još nešto, nešto što mu je privuklo pozornost. Strah. Čega se ovaj carski ministar tako boji?

“Katja, drago dijete, ne razumiješ”, počne Ivanov umirujuće “Znam da si se naviknula na tog neobrazovanog Kozaka, ali...”

“Naviknula?” prekine ga Valentina. “Naviknula? Riječ je o puno više od toga, tata. Taj neobrazovani Kozak cijeli je život u tvojoj službi, gledao je kako mu otac umire zbog tebe i jer je taj dan odjahao tražiti mene. Lav Popkov gnuša se ove najezde boljševika, kao što mrzi i najezdu štakora u svojoj konjušnici. A ti ćeš ga svejedno ostaviti da umre u smrdljivoj zatvorskoj ćeliji Ohrane?”

“Da.”

“Ne možeš.” Ona zadihano poskoči na noge. “Moraš nazvati šefa policije i tražiti da ga smjesta puste”, reče drhtavim glasom, “ili ću ja...”

Valentina pogleda Jensa i nešto u njezinu izrazu lica podbode ministra. On stane pred Jensa.

“Izlazi iz moje kuće, Friise! Zabranjujem ti da ovdje ikad vise kročiš nogom”, zadere se Ivanov.

Jens se okrene Valentini. “Pođi sa mnom. Sad. Ostavi ovu kuću zajedno sa mnom.”

Te je riječi promrmljao, ali u sobi su odzvonile kao da ih je viknuo. Činilo se da su odriješile nešto u njoj — udovi joj postadoše meki, a kruti mišići lica opustiše se dok mu je gledala u oči. Bijes je ustuknuo, a njegovo mjesto zauzeo je pogled mekan i nježan kakav bi mu uputila u privatnosti njegove spavaće sobe. Na jedan budalast trenutak pomislio je da će poći.

Usne joj se razdvoje i on je uhvati za zapešće. “Pođi sa mnom”, ponovi.

Ona ostavi ruku među njegovim prstima, ali glavu okrene prema ocu. Jens je vidio s kojim je naporom to napravila, koliko joj je vrat bio napet.

“Tata”, izusti, “ako večeras ne zatražiš da puste Lava, zamolit ću nekoga drugog da to napravi.”

“A tko bi taj netko mogao biti?”

“Zapovjednik Černov.”

“Ne”, Ivanov žurno otpovrne, “Valentina, slušaj me. Ne mogu dopustiti da se naše ime spominje pred Černovima jer će misliti da si preslaba i nevažna da bi bila vrijedna dogovorenog braka.”

Dogovoreni brak. Te riječi Jensu proparaše mozak. Otišlo je tako daleko. Dogovoreni brak. On naglo pusti Valentininu ruku. Kratko se nakloni njezinoj majci, ništa više od toga, te krupnim koracima izađe iz sobe.

“Čekaj!”

Jens je uzjahao Junaka oglušivši se na njezin povik. Trebalo mu je da jaše brzo, da izbije iz glave sliku njezinih slatkih izdajničkih usana. U mojem srcu nikad neće biti mjesta za zapovjednika Černova, bila je obećala. Zaklela se na sestrin život. U njezinu srcu možda i neće, ali u bračnom krevetu hoće.

“Jense!”

Doletjela je iz mraka u dvorište konjušnice i rukom mu obgrlila nogu u stremenu, ne bi li i nju povukao za sobom ako odjaše. On spusti pogled na njezino blijedo, uzdignuto lice, na ramena koja su drhtala pod blijedom svilom i osjeti kako mu srce ponire.

“Zbogom, Valentina.”

“Nemoj ići.”

“Nemam razloga da ostanem.”

“Jense, volim te.” Oči joj se zamagliše i suze potekoše niz obraze. “Samo tebe.”

On joj se tužno nasmiješi, sagne se i poljubi joj glavu. “Čini se da ti ljubav nije dovoljna.”

Podbo je konja prema naprijed tako oštro da je istrgnuo nogu iz Valentinina zagrljaja, a u istom trenutku nešto je u njemu puklo. Dok je hitao iz dvorišta, nije se osvrnuo.