Dragulj Sankt Peterburga

Valentina je mahala bijelom lepezom od labuđeg perja uspinjući se Jordanskim stubama. Sad je bilo službeno. Bila je kurva. Ponuđena na dražbi za najveću ponudu. Novac je na stolu? Uzmite je, vaša je.

Carski bal u Zimskom dvorcu bio je pažljivo izrežirana smotra uznositosti i raskošna bogatstva, jedan od najznačajnijih događaja u sanktpeterburškoj sezoni. Čvrste pergamentne pozivnice napravljene od teleće kože i ukrašene pozlaćenim dvoglavim orlovima bile su najpoželjnija svojina u gradu, a nadmetanje kako bi im se došlo u posjed bijaše nemilosrdno. Stotine svijećnjaka i lustera kupalo je dvorac u svjetlu, odbijajući se od zrcala i bljeskajući sa zlatnih vaza. Marija, nećakinja grofice Serove, šaputala je da su orhideje dovezene posebnim vlakovima s Krima, ali Valentini je bilo sasvim svejedno. Došla je na bal, napravila je ono što je otac od nje tražio. Dok su prolazile kroz Nikolajevu dvoranu, Marija bi kraj nje svako malo čujno dahnula od uzbuđenja.

“Valentina”, reče ona, “mislim da smo umrle i otišle u raj.”

“Ja sam umrla i otišla u pakao.”

“Ne budi smiješna. Pogledaj sve te zgodne časnike koji jedva čekaju da ih se ščepa.”

Valentini se pred očima učini kako se gomila gostiju njiše u ljeskavu sjaju. Prizori nanizanih limunovih i narančinih stabalaca i visokih čupavih palmi vrtjeli su joj se u glavi. Hladila je obraze lepezom i nije obraćala pozornost na povorku prinčeva i princeza, na vojvode i grofove, na biskupe u ljubičastim odorama s dugim bijelim velovima.

Radije bih bila mrtva nego ovdje. Valentinu obuzme ta misao. To ju je podsjetilo na Katju i onu noć kad je u zapešće zarila škare pa zadrhti unatoč vrućini.

Marija je uhvati za ruku. “Imaš li tremu?”

“Ne, zašto bih je imala?”

“Jer će tvoj Stepan biti ovdje. A i njegovi roditelji, grof Černov i njegova žena.”

“Moj Stepan.” Te se riječi Valentini zalijepe za jezik.

“Zašto si to tako rekla?”

“Da to utuvim sebi u glavu.”

Marija je začuđeno pogleda. “Je li on već tu?”

Kroz velebne dvorane u svojim nakićenim odorama paradirali su vojni časnici, oficiri iz svih jedinica. Kozaci u crvenom, ulani u plavom. Nije opazila zapovjednika Černova.

“Marija”, reče, “željela bih nešto popiti.”

Votka je pomogla. Bila je od brusnica. To joj je prijalo. Izabrala ju je iz reda ohlađenih čaša sa žestokim pićima koja su imala dodatke limunove korice, papričica, brusnica ili bivolske trave. Htjela je probati onu s bivolskom travom, ali nije se usudila jer je sluga, kad ga je zaustavila i uzela čašu sa srebrnog pladnja, umalo prolio pića po svojoj zlaćanoj uniformi. Marija je pijuckala liker od limete i razrogačenih očiju gledala prijateljicu.

“Valentina”, prosiktala je, “osramotit ćeš se.”

Valentina se grohotom nasmije, iznenadivši se pritom spoznajom da je još uvijek u stanju smijati se. “Već sam se osramotila, zar ne shvaćaš?”

Pronašla je masivni stup od talijanskog mramora koji se ne bi prevrnuo u slučaju pometnje. Stajala je leđima uza nj, ali ne i naslonjena na njega — samo je muškarcima bilo dopušteno nasloniti se na stupove ili dovratke — ali dodirivala ga je potpeticom satenske cipelice i vrhom lakta, tek toliko da se uspravno održi na nogama. Tijelo ju je već zanosilo u stranu bez upozorenja, a to ju je uznemirilo.

Marija je otišla. Valentina nije bila sigurna kad se to dogodilo, ali čim je ugledala svoju prijateljicu na drugom kraju dvorane kako razgovora s časnikom, okrenula je glavu i pokraj sebe spazila prazno mjesto. Valentina se izvještila u opažanju srebrnih pladnjeva koji su kružili dvoranom, kao i u dozivanju sluga dizanjem obrve. Osjećala se iznenađujuće toplo i ugodno. Ne baš pospano, ali na rubu, a onaj užasni crni ponor koji joj je ne tako davno zjapio pred nogama, činilo se da je nestao, poput Marije. Sad je samo mogla misliti na Jensa. Na njegov osmijeh, njezin obraz naslonjen na njegova gola prsa, njegovo bilo što joj je odzvanjalo kroz kosti lubanje sve dok joj i misli nisu poprimile taj ritam.

“Valentina, tražio sam Vas.”

“Zapovjedniče Černov, dobra večer.”

Ona mu pruži ruku, a on je okrene kako bi joj poljubio dlan. Kao da ju je posjedovao. Ona postane svjesna glazbe koja je svirala, bio je to Ples mladih labudova iz Labuđeg jezera Čajkovskog, te usmjeri pogled prema jednoj od galerija kako bi vidjela orkestar u punom zamahu. Veseli zvuci probudiše joj oštru bol u grudima, bol za koju je mislila da ju je utopila u votki.

“Valentina, draga, večeras krasno izgledate.”

Lice mu je pod svjetlom svijećnjaka sjalo od napora i ona pokuša zamisliti kako bi bilo gledati to lice iz dana u dan, do kraja života.

“Zapovjedniče...”

“Molim Vas, zovite me Stepan.”

“Stepane, hoćemo li prošetati dvoranama dok ne stigne Njegovo Carsko Veličanstvo?”

On ispruži ruku. “Iznimno mi je drago što imam tu čast.”

Ona se nevoljko odmakne od stupa, ali sigurnim potezom premjesti ruku pod njegovu. Šetnja kroz dvorane bila je dobra ideja. To je značilo da mu neće morati gledati lice.