Dragulj Sankt Peterburga

U prvom redu publike stajao je zapovjednik Černov čije je lice bilo grimizna maska, jarko kao i odora na njegovim leđima.

Jens je osjećao kako mu se okreće utroba. Ono što je rekao njezin otac moralo je biti istina, brak je morao biti dogovoren jer ju je zapovjednik već gledao kao svoj produžetak i njezino poniženje doživljavao kao svoje. Jens ga je zbog toga mrzio. Ne zbog preuzetne pretpostavke da se njezino ponašanje odražava na njega, nego zato što se taj muškarac osjećao poniženim. Nije mu bilo žao Valentine, nije suosjećao s njom zbog situacije u kojoj se našla. Nije poželio odsjeći svoju desnu ruku kako bi je izvukao iz ponora u kojem se utapala. Bio je samo ponižen. Posramljen zbog nje.

Glazba naglo prestane i Jens prvi zaplješće nakon čega uslijedi mlak pljesak, a zatim krene prema njoj. “Valentina Ivanova”, glasno reče, “kako požrtvovno od Vas što ste nam pristali svirati iako se ne osjećate dobro.”

Ona ga pogleda u oči. Nije bilo suza. Zatim podigne bradu, ispravi leđa i ustane sa stolca s uobičajenom otmjenošću pa prisloni ruku uz sljepoočnicu naznačivši time blažu glavobolju. Nasmiješi mu se, a on joj ponudi ruku. Bez žurbe su, kroz nakit i perje okupljenih, zajedno koračali prema vratima. Zapovjednika Černova nije ni pogledala.

Jens ju je držao. Mogao je osjetiti parfem u njezinoj kosi i nevolju u dahu. Držao ju je stisnutu uza se dok nije prestala drhtati i dok joj se glava nije smirila nakon što je padala i padala na tvrdu izbočinu njegove ključne kosti.

“Valentina”, poljubi joj uho koje je gorjelo, “zaboravi ih. Ni jedna jedina osoba ondje nije vrijedna tvoje žalosti.” Onda je poljubi u glavu i povuče u udubljenje u zidu, iza mramornog stupa. “Bila si divna.”

“Bila sam užasna.”

“Ne, bila si veličanstvena. Pijana kao letva ipak si uspjela postići da Beethoven zvuči kao Beethoven.”

“Moji glupi prsti milijun su puta pogriješili.”

“Nitko nije primijetio.”

“Što?” ona naglo podigne glavu. Oči joj nisu bile sasvim usredotočene. Trebao joj je trenutak da opazi njegov šaljivi smiješak pa da i sama iskrivi usne i prasne u smijeh. “Misliš da car nije ništa primijetio?”

“Baš ništa.”

“Hvala nebesima.”

Njezino tijelo u svijetloj svilenoj haljini bilo je oslonjeno o njegovo, toplo i mazno, i kad je zabacila glavu sa svom radošću koja je nedostajala njezinoj izvedbi, na nogama ju je zadržala Jensova ruka oko struka. Smijala se dugo, od srca, dajući si oduška.

“Lažljivče”, dahne promuklim, razuzdanim glasom.

On joj se usnama ovlaš spusti niz oblinu vrata, pridržavajući joj glavu rukom. “Pođi”, šapne. “Pođi sa mnom sada.”

Valentina mu ovije ruke oko vrata, a on joj nježno podigne bradu i pozorno se zagleda u njezine tamne oči. Bile su napola zatvorene, tek tračak sjaja ispod dugih trepavica.

“Hoćeš li se udati za mene?” upita je.

“Prvo me poljubi.”

On gladno pritisne svoje usne uz njezine, a ona mu uzvrati svom strašću, silinom i užitkom koje je kanila prenijeti u izvedbi.

“Jense”, promrmlja, “izađimo van gledati zvijezde. Pitaj me ponovo pod zvijezdama.”

Večer je bila oblačna, ali nije im to smetalo. On će joj opisati baš svaki bljesak svjetla koji treperi u dalekom svijetu i njih dvoje gledat će ih zajedno.

Lagano se njihala na vrhovima prstiju kad ga je poljubila. “Pitaj me ponovo, Jense Friise”, šapne.

Pljuska u lice trgne ga iz posvećenosti Valentini. Obraz ga je zapekao kao da ga je ugrizla zmija i on šakom prepriječi ruku u odori koja je bila ponovo zamahnula na njega, a iz koje je visjela bijela rukavica. Dok je zurio u njezina vlasnika, srce mu je uzburkala vikinška krv. Thorov malj zalupao mu je u grudima.

“Zapovjedniče Černov”, reče, “uvrijedili ste me.”

Ovaj mu baci rukavicu na noge.

“Miči ruke s nje!” zaurla Černov. Usne su mu drhtale od bijesa. “Makni ruke s nje ili ću te, tako mi Boga, ubiti istog časa, golim rukama caru pred očima.”

“Samo izvoli.”

“Prestanite!” krikne Valentina. “Prestanite.” Zgrabi Jensa za ruku. “Molim vas”, vikne ona, “neka ih netko razdvoji.”

Pristigoše druge odore i mrki Davidov, stanu se okupljati pogrdni i ljutiti glasovi. Jens ni da ih pogleda.

“Zahtijevam zadovoljštinu”, prasne Černov dok su ga dva časnika u plavom držala za ruke. “Moji sekundanti javit će ti se sutra.”

“Bit će mi zadovoljstvo.”

“Ne.” Valentina je stajala podalje od obojice, lica bijela poput vapna. “Kunem vam se da se neću udati ni za jednog ako izađete na dvoboj.”

Jens osjeti kako mu ona klizi kroz prste poput suhog pijeska. Nije ju htio izgubiti, ne ovako, ne sada. Polako, obuzdavajući se, ukočeno se okrene zapovjedniku Černovu, lupne petom o petu, kratko se nakloni i ispruži ruku. Černov stane oklijevati, na trenutak nesigurno pogledavši prema Valentini kao da procjenjuje njezinu vrijednost, a onda se nevoljko oslobodi drugih i prihvati ruku. Nijedan od njih ne reče ni riječ.

“Hvala Bogu.” Valentina se strese od olakšanja i zavrti glavom. “Što je to što muškarce pri zdravoj pameti pretvara u borbene strojeve bez mozga?”