Dragulj Sankt Peterburga

Nijedan od njih ne ponudi odgovor pa se ona okrene na peti i odšeta, dostojanstveno, koliko je to u svom stanju mogla izvesti.

“Sutra”, promrmlja Jens odsječno, ispod glasa, čim ih ona više nije mogla čuti. “Očekujem da ćeš se javiti sutra.”

Svjetlo i pomicanje parali su joj mozak. Sljedećeg jutra Valentina se uza svaku stubu penjala s krajnjom pomnjom, opipavajući zidove sa strane, škiljeći čak i u polumraku. Kad bi barem mogla učvrstiti glavu na vratu, onda bi se možda mogla popeti do vrha. Ali na pola puta drvenih stuba preko cipele joj pretrči miš takvom brzinom da je izgubila oslonac i pala.

“Čort!” promrmlja. “Vrag te odnio!”

“Tko je ondje?” vikne netko od gore.

Njoj bolno zatitraše bubnjići u ušima.

“Pst, ne viči.” U žurbi se nezgrapno uspentra uz ostale stube kako se ne bi strmoglavila dolje u konjušnice. Kad je stigla na vrh, malo više otvori uzak prorez između kapaka i sa zanimanjem pogleda uokolo. Nikad prije nije bila tu, u konjušarevim sobama.

Pred njom se pružao dug, prašnjav hodnik. Sunce je s lijeve strane propuštalo opaku svjetlost, ali s desne se prostirao niz malih odvojaka, svaki sa svojim vratima. Samo su jedna bila zatvorena. Ona zalupa na njih.

“Odlazi.”

“Čort!” ponovo opsuje. “Nisam se popela ovamo ni za što, kvragu.” Pa gurne vrata i uđe. Svjetlo je, hvala nebesima, bilo prigušeno, a prozor malen i neopran. Soba je, ako bi se tako mogla nazvati, zaudarala na konje i znoj. “Još si živ, Lave. Nisu te uspjeli ubiti.”

“Korov nikad ne umire.”

“Evo, donijela sam ti nešto.”

Iz šala koji joj je bio omotan oko struka ona izvadi punu bocu votke i kutiju cigareta. Popkovu zasjaje crne oči. Sjedio je uspravno na tvrdom stolcu pokraj kreveta, ali nije izgledao dobro. Oko očiju je imao tamnoljubičaste masnice, nos mu je bio slomljen i iskrivljen pod neobičnim kutom, a na čelu i po usnama imao je posjekline. Kad je posegnuo za bocom, ona primijeti da mu na jednom prstu nedostaje nokat, te da je na tom mjestu crna grudica sasušene krvi. Osjeti kako joj bijes podiže kiselinu u želucu.

“To je dobra votka iz ormarića mojeg oca.” Namjesti osmijeh. “Nije ono odurno smeće koje si mi bio dao.”

On se naceri pa potegne iz boce, a onda glasno izdahne od zadovoljstva. “Jedina ljekarija koja mi treba.”

“Lave, kako si? Mislim, doista? Boli li te jako?”

On ju je promatrao natečenim očima. “Preživjet ću.” Podigne bocu. “Želiš malo?”

“Ne, hvala.”

“Izgledaš kao da bi ti dobro došlo.” On se zahihoće, a ona opazi kako se pritom trznuo i protrljao rebra.

Zanimalo ju je, ali odvrati pogled. “Nije baš neki dom, ovo mjesto?”

“Meni dovoljno.”

Krevet, stolac, polica i nekoliko vješalica. Dovoljno? Popkov je imao dvadeset dvije godine, bio je odrastao čovjek, četiri godine stariji od nje i već je to smatrao dovoljnim.

“Ima li ovdje vode?” upita ona.

“U dvorištu konjušnice.”

“Donijet ću malo.”

“Nemoj se gnjaviti.”

Ona se sjeti stuba, od čega joj se stisne utroba.

“Ne gnjavim se. Netko se treba pobrinuti za tebe.”

Potrajalo je dok se vratila jer je morala otići i do kuće, ali na koncu je donijela emajliranu posudu tople vode i tanjur s crnim kruhom i sirom. Pod mišicu je bila tutnula paketić zavoja i gaza bolničarke Sonje koja joj je ogorčeno prigovorila da ih trati na “tog prljavog Kozaka”. Valentina mu je isprala rane, ispravila nos najbolje što je znala i previla ono što je mogla, a Popkov je sve to vrijeme glasno gunđao i odbijao skinuti bilo što drugo osim košulje.

“Ne budi budalast”, ukori ga ona. “Ja sam bolničarka. Naviknula sam...”

“Ti si djevojčica.”

Ona se nasmiješi i odluči to zanemariti. Dok mu je dugim komadom zavoja povijala rasjekline od biča na širokim leđima, znatiželjno ga upita: “Mrziš li ih sada? Ljude koji su ti to napravili?”

“Ohranu?” On pljune na pod. U ispljuvku je bilo krvi. “Oduvijek sam mrzio policiju. Jednako tako i boljševičke ubojice. Nema razlike.” Ponovo pljune.

“Ali, Lave, ako mrziš obje strane, na koga se možeš osloniti, komu možeš vjerovati?”

On je iznenađeno pogleda. “Pa sebi, naravno.”

“Mogla sam znati.” Stane se smijati i osjeti kako joj se glava vrti uokrug sobe. Pričeka je da se vrati i, kad je završila s previjanjem, podigne posudu pa stane kraj vrata, naslonivši se na dovratak. Na krevetu mu je bila ostavila lončić s ljekovitom mašću. “Bolje?”

On progunđa i proguta još jedan pozamašan gutljaj votke. Ona se okrene da će poći.

“Taj tvoj tip, inženjer. Spasio mi je...” Popkov se zaustavi. Riječi mu zapeše u grlu.

“Znam”, nježno će ona. “Znam. Jensu Friisu drago je što si živ.”

Popkov kimne izubijanom glavom. “Ali on neće još dugo ostati živ ako nešto ne napraviš.”

Ona se sledi. “Reci mi.”

“Dvoboj.”

“Ne, to nije istina.”

“Priča se posvuda. O tebi. O dvoboju. Taj plavi govnar s dvije dlake na licu žedan je krvi. Prošle je godine u dvobojima ubio dvojicu.”

“Ne, Lave. Krivo si čuo. Oni su se dogovorili. Rekli su da neće.”

Popkov polako i razočarano zanjiše glavom. “E pa, lagali su ti.”