Dragulj Sankt Peterburga

Nazvala ga je Viktor. Mislio je da mu ni ime ne zna. Zirne kroz prozor kako bi se uvjerio da kočijaš još nije izašao iz vinarije, ali ona podigne ruku, spusti je na njegov obraz i okrene mu lice prema svojem. Usne su joj drhtale, razdvojene u nijemoj molbi.

On je poljubi. Brz, snažan dodir njegovih i njezinih punih slatkih usana, okus njezina jezika koji mu je okrznuo zube.

“Pomozi mi”, dahne ona.

Znao je da će pomoći toj supruzi ministra vlade. Ali nije znao zašto.

Droški je Valentinu ostavio pred vojnim barakama husarske garde i, kad su je preko dvorišta poveli u sobu za posjetitelje, za njom su se okretale glave vojnika. Bila se pažljivo odjenula. Nakon duga razmišljanja odabrala je svilenu cvjetnu haljinu uz koju je nosila grimizan šeširić urešen svijetlim paunovim perjem koje bi pri najmanjem povjetarcu zatreperilo. Kaput joj je bio krem boje, čvrsto stisnut kako bi joj naglasio uzak struk, ukrašen crnim krznenim ovratnikom i malom grimiznom dugmadi. Majka joj je bila naručila taj kaput baš zato što su boje husarske garde grimizna, bijela i crna. Danas će joj dobro poslužiti. Jer danas je trebala opčiniti zapovjednika.

Soba je bila izrazito muška. Klupe i stol od tamna hrastova drva, pod od hrastovih dasaka, a na zidu portreti ozbiljnih vojnih časnika u pompoznim odorama, načičkani srebrnim i zlatnim gajtanima. Valentina im se namršti, zapitavši se koliko su ljudi pobili. Nije morala dugo čekati. Začuje kako Černov stupa kroz predvorje, kako dugim, gladnim koracima žurno i željno hita k njoj. Srce joj se ubrza. Osjeća li se ovako vojnik prije bitke? Kad mu je život na vagi? S njim u sobu nahrupi i njegova poletnost i osmijeh koji je poskakivao po cijelom njezinu tijelu. Usne mu potraže njezinu rukavicu. Ruku joj nije pustio, već ju je zadržao u svojoj poput zarobljenika, taoca.

“Valentina, draga moja djevojko, koje neočekivano zadovoljstvo. I kako samo dobro izgledate.”

Nije bila otupjela. Ni izvaljena na leđa. Ni zalivena votkom. To je mislio.

“Dobro sam, Stepane, hvala Vam.”

“Ali kako zadivljujuće šarmantno izgledate, također.” Stao ju je mjeriti pogledom i kad se naposljetku zaustavio na njezinu licu, ona mu u grlu začuje zvuk nalik na predenje. “Oprostite na mojoj pojavi”, reče on, “ali upravo sam se vratio s vojnih vježbi na Marsovim poljanama.”

“Koje prikladno ime. Polja rata.”

“Mi smo ratnici, Valentina. To je ono što vojska radi. Što ste drugo očekivali?”

Ona spusti pogled. “Narod Rusije zahvalan Vam je.”

Černov joj zauzvrat još jedanput poljubi ruku. Bio je odjeven u čistu bijelu košulju, otvorena vrata, i husarske crne hlače s jednom crvenom prugom sa strane. Kosa mu je bila mokra, svježe oprana i začešljana unatrag. Na vratu su mu sjajile izražene zlatne kovrče.

“Nadam se da Vas ne uznemiravam, Stepane.”

“Ne, nimalo. Recite, što Vas je dovelo ovamo danas? I to bez pratnje.” Bio je to blag ukor.

“Željela sam razgovarati s Vama. Nasamo.”

“Glede čega?”

“Glede Jensa Friisa.”

Usne mu ostadoše nasmiješene, ali oči se promijeniše, odjednom postadoše blijede i oštre poput leda. Ona ga slobodnom rukom pogladi po rukavu.

“Želim da odustanete od tog dvoboja s njim”, mekano reče. “To nema nikakve važnosti i”, ojađeno uzdahne, “ne bih mogla podnijeti da budete ozlijeđeni.”

Slavodobitnost, to mu je vidjela na licu, očit uzlet slavodobitnosti — ali bilo je tu i nečega drugog, nečega što nije mogla odgonetnuti; bljesak nečega tamnijeg u svijetloplavom, i on joj čvršće stisne ruku.

“Valentina, zašto igrate igre?”

Njoj poskoči srce. “Kakve igre?”

“Pretvarate se da Vam nije stalo do mene i pokušavate me učiniti ljubomornim time što očijukate s drugim muškarcem. Nemojte biti tako zaprepašteni. Pogledajte se sada, vidim da ste nespokojni pod tim lijepim perjem, a znam i zašto.”

Ona ne trepne.

“Bojite se za mene, zar ne?”

Ona kimne.

“Nema potrebe. Ubio sam svakog s kim sam izašao na dvoboj.”

Njoj se iz grla otme zvuk.

“Ne morate biti tako iznenađeni, draga. Ja sam prvorazredan strijelac i namjeravam tom inženjeru dati do znanja kako prolaze oni koji požele ukrasti nešto moje.”

“Stepane, sinoć sam Vam na balu rekla da se neću udati za Vas ako mislite izaći na dvoboj.”

On se stane smijati pa je privuče bliže, povukavši je za ruku koja je još bila u njegovoj. “Još jedna Vaša igrica.” Smijeh naglo prestane. “Sad je dosta s igrama. Dvoboja će biti. Izazvao sam Friisa i nema više priče. A neće biti ni njega.”

“Stepane, ne!”

On je iznenađeno pogleda. “I što sada?”

“Ako odustanete od dvoboja, udat ću se za Vas.”

Riječi su bile izrečene. Istog časa njegova su usta bila na njezinima, a jezik koji je gurao u njih imao je okus po pivu. Vrelo joj je puhao u lice i rukama joj gnječio grudi, ali ona nije ni trepnula.

Kad ga više nije mogla podnijeti, zabacila je glavu i zapiljila se u njegovo lice. Bilo je zajapureno, a umjesto zjenica imao je crne proždrljive rupe.

“Dogovoreno?” upita ona.

“Dogovoreno.” On je ponovo privuče i poljubi. “Pričekajte ovdje.”