Dragulj Sankt Peterburga

Nestane iz sobe. Ona rukom pokrije usta kako bi suspregnula bilo kakav zvuk. Za nekoliko minuta vratio se s baršunastom plosnatom kutijom. Pompozno se pred njom spustio na koljeno i pružio joj kutiju.

“Zaručnički dar.” Nije se smijao.

Ona je uzme, otvori, i osjeti kako joj je srce zamrlo. Zurila je u ogrlicu položenu na bijelu svilu, gdje je na debelom zlatnom lancu, u ugraviranom medaljonu, ležao dijamant. Dijamant veličine oraha Pokraj njega bile su i odgovarajuće dijamantne naušnice. Valentini je gorjelo u prsima kao da je progutala kiselinu. Znači, to je bila cijena za koju će se podati.

“Divna je.”

On poskoči na noge i svečano joj objesi ogrlicu oko vrata otkopčavši joj pritom gornje dugme na haljini. Tek kad je bila pričvršćena, on se nasmiješi, kao što se vlasnik nasmiješi svojem psu kad mu pričvrsti ogrlicu i povodac.

“Pripadala je mojoj baki kad je bila tvoje dobi”, reče. Zadrži prst na dijamantu, a zatim i na njezinoj blijedoj koži. “Izvanredna”, promrmlja.

Kupio ju je i platio za nju.

“Hvala ti, Stepane.”

“Je li to sve?” Nagne se kako bi je ponovo poljubio.

“Znači, nećeš izaći na dvoboj?”

“Ne brini se, anđele moj, neće mi pasti ni vlas s glave.” Usne su mu bile gotovo na njezinima.

“Ali složio si se da se nećeš boriti.”

“Pristao sam oženiti se tobom, to je sve.” On se odmakne i slegne ramenima.

“Naravno da moram izaći na dvoboj. To je pitanje časti.”

“Ne!” ona se oslobodi njegovih ruku i bijesno ga pogleda. “Neću se udati za tebe ako nastaviš s tim dvobojem koji je izvan svake pameti.”

“Valentina, ne budi smiješna. Mi smo zaručeni.”

“Ne!”

Ona stane petljati oko kopče na zatiljku kako bi skinula ogrlicu, ali on istupi i zgrabi je za zapešća. Spusti svoju glavu do njezine.

“Mi smo zaručeni”, ponovi hladno. “Ne možeš to promijeniti.”

Na to se ona prestane boriti i nasloni mu glavu na rame.

“Molim te, Stepane”, tiho reče. “Bez dvoboja.”

On joj pusti jednu ruku i podigne bradu kako bi je pogledao u oči. Bolio ju je njegov stisak. “U pitanju je prokleti inženjer, je li? Želiš da taj gad bude pošteđen.”

“Molim te, nemoj izaći na dvoboj. Nemoj ga ubiti, Stepane. Rekla sam da ću se udati za tebe, zar ti to nije dovoljno?”

On je grubo poljubi u usta. “Obećavam ti, Valentina, s izrazitim ću ga zadovoljstvom ustrijeliti u srce.”

Valentina opsuje samu sebe, proklinjući se što je predugo zanemarivala ono što se na njezinu popisu nalazilo pod brojem devet: Kupiti pištolj. Umjesto toga, sad se morala ušuljati u očevu praznu radnu sobu i ukrasti lovačku pušku koja je visjela na zidu. Iz ladice je u džepove natrpala šaku streljiva i s tim otrčala do konjušnice.

“Evo”, Valentina baci pušku na Lavov krevet. “Nauči me kako se služiti njome.”

On je sjedio zavaljen na stolcu, a zrak je bio ispunjen dimom cigareta poput magle. Popkov jednom rukom protrlja oštre čekinje uz čeljust.

“Jesi li ikad pucala iz puške?”

“Lave, da sam pucala iz puške, ne bih te molila da me naučiš.”

“Ovakva puška napravila bi rupetinu u tvojem ramencu. Treba ti manja.”

“Samo sam ovu mogla nabaviti. Molim te, Lave, brzo me nauči. Kako je napuniti i pogoditi metu.”

Ali Kozak se ne pomakne s mjesta. Samo ispruži ruku, podigne pušku s kreveta kao da je od perja i stavi je na koljena. “Engleska je”, reče. S poštovanjem je po njoj prelazio rukom, od početka glatkog kundaka, niz plavi metal, do vrha sjajne cijevi. Pritom je kimao, kao da mu puška nešto govori.

Potom još jedanput glasno potegne iz poluprazne boce na podu. “Imam bolju ideju.”

Valentina pucne uzdama i mala zdepasta kobila poskoči naprijed, uspravnih ušiju. Prvi je put vozila kočiju. Kobila je mirno trupkala, ali brzo je poslušala kad ju je potjerala u žustar kas niz Boljšuju Morskuju ulicu. Hvala ti, Lave. Dobro si izabrao za mene. Kočija je bila stara i škriputava, mala dvosjedna, sa zakrivljenim krovom i otvorenim prednjim dijelom. Nije znala odakle ju je iskopao, ali dobro je služila svrsi — bila je lagana i brza te se njome moglo lako upravljati. Nakon što su se oboje popeli na usku klupicu, iznenadilo ju je kad joj je Popkov predao uzde.

“Ti voziš”, zarežao je.

Ona ga je pogledala u izubijano lice, uzela uzde i coknula maloj kobili. Popkov se zgurio na boku, izvijajući tijelo kako bi mu stražnjica što manje dodirivala sjedalo.

“Lave, boli te. Moraš prestati s ovim. Mogu to učiniti sama. Vrati se u krevet dok se ne zaliječiš.”

On ju je pogledao škiljnuvši crnim očima. “Ne kvari mi zabavu”, progunđao je, a ona mu nije proturječila.

Šuma je počela oživljavati. Krhki kosturi breza svjetlucali su pod posljednjim zrakama sunca, a sa zemlje se podizala večernja rosa, ovijajući se oko vitkih stabala. Šuškanje u grmlju otkrivalo je mjesta na kojima su noćna stvorenja njušila zrak, pripremajući se za noć pred sobom. Valentina i Popkov tako se dugo nisu pomicali s mjesta da su i sami postali dijelom šipražja. Valentina je udisala vlažan miris šumskog pokrova i gledala kako, na udaljenosti manjoj od tri metra, kuna oštrim pandžama grebe po kori svaljenog drveta, čeprkajući kukce.