Dragulj Sankt Peterburga

Kut usana pomaknuo mu se. Opet onaj smiješak. Pažljivo mu je ovila ruku oko struka i sklupčala se pokraj njega na krevetu prilagođavajući tijelo obliku njegovih dugačkih kostiju. Slušala ga je kako diše, isprekidan dah u dnu grla kad bi ga jače zaboljelo, kucanje francuskog mramornog sata na polici nad kaminom, zvukove grada koji kreće u svoj noćni pohod. Privila ga je uza se. Tek kad je bila sigurna da mu je bilo poprimilo ravnomjeran, premda plitak ritam, počela mu je pjevušiti, dahom mu milujući obraz. Chopinov Nocturno u Es-duru.

“Mama, mogu li razgovarati s tobom?”

Bilo je već gluho doba noći, no majka joj je bila na donjem katu u plavom salonu, osvijetljenom tek malom svjetiljkom za čitanje iza njezinih leđa. Nosila je izuzetno izrađen istočnjački kimono koji Valentina nikad prije nije vidjela i kartala je, slažući pasijans na kartaškom stolu pokraj vatre. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima, a kad je podignula pogled prema kćeri, oči su joj bile budne i pozorne.

“U koje se ti to doba vraćaš kući?”

Riječi su bile blaži ukor nego što je Valentina očekivala. “Njegovala sam nekoga.”

Svukla je kaput i stala ispred ognjišta. Žilama joj je i dalje protjecao led i činilo joj se da se više nikad neće uspjeti ugrijati. Sasušena krv uprljala joj je prednji dio haljine na mjestu gdje je Jensova glava ležala u snijegu. Obje su u tišini promatrale mrlje.

“Je li to inženjerova krv?” tiho upita Elizaveta.

“Znaš?”

“Da.” Nije podizala pogled. “Znam za dvoboj.”

Valentina nije pitala kako. “Mama, zapovjednik Černov preživio je napad, premda je teško ranjen. No želim da znaš da sam završila s njim.”

Izrekla je te riječi kao da pljuje kamenje kroz usta. “Neću se više ni sekunde pretvarati da sam zaručena za tog čovjeka.” Sjetivši se prizora Jensa s ranom u grudima, zgužvala je krvavu haljinu. “Černov je krivac za ovo.”

Elizaveta se vrati svojim kartama. Sakupila ih je i promiješala, no ruke joj nisu bile toliko mirne koliko se nadala. “Otac ti neće biti sretan kad to čuje.”

“Želim mu sama reći.”

“Ne sada.”

“Je li kod kuće? U krevetu?”

Elizaveta se tužno osmjehne. “Nije.”

Valentina čučne ispred ognjišta, ispruživši ruke prema vatri, a majka je ni na trenutak ne prekori. “Želim da shvatiš, mama, da više ne mogu. Nije mi namjera povrijediti tebe ili tatu, zaista nije. Ali ovo...” Htjela je reći: Ovo me ubija. Ubija Jensa. No umjesto toga reče: “Ovo je pogrešno. Mora postojati neki drugi način na koji se mogu srediti tatine financije.”

“Razumijem.” Elizaveta se nanovo prihvati slaganja karata na stol.

Prošlo je nekoliko trenutaka a da nijedna nije progovorila, a vatra je bacala sjene uza zidove dok su se obje bavile vlastitim mislima. Nakon nekog vremena Valentina iz džepa kaputa izvadi baršunastu kutijicu i odloži je na pod što dalje od sebe.

“Ovo ću dati tati”, reče.

Elizaveta iskosa pogleda prema modroj kutijici u kojoj se nalazila dijamantna ogrlica, a koju Valentina namjerno nije htjela otvoriti.

“Dobila sam je od Černova. Na temelju nje banke će tati odobriti zajam.”

Majka joj tiho uzdahne. “Hvala ti, Valentina. Zahvalna sam ti.”

“Svidjela bi ti se, mama. Jako je lijepa.”

“Takvom me smatraš? Da me je tako lako kupiti lijepim predmetima?” Oči nije podizala s karata.

“Zašto si se udala za njega, mama? Zašto za tatu?”

Jedna majčina ruka poskoči, kao da ju je udarila struja. Počela je brže dijeliti karte, no govorila je polako. “Kad sam bila malčice starija od tebe, voljela sam čovjeka kojega su moji roditelji smatrali neprikladnim. Platili su mu da napusti Sankt Peterburg.”

“Platili su mu da ga se riješe?”

“Da. Otišao je bez pozdrava. Nakon toga nije mi bilo ni važno za koga ću se udati. Oni su odabrali tvojeg oca. Bio je dobra prilika.”

Valentina je ostala na podu pokraj vatre, napeto zureći u majku dok Elizaveta naposljetku nije podignula pogled s karata i pogledala je u oči.

“Tako mi je žao, mama”, promrmlja Valentina. “Žao zbog svega.”

Majka joj slegne ramenima i usredotoči se na karte. Valentina ustane, priđe ormariću od mahagonija na čijim su policama bile poslagane razne boce, te natoči dvije votke. Vrati se do majke, jednu čašu položi na kartaški stol te sjedne na pod ispred ognjišta držeći svoju. Piljila je u rasplesane plamičke i pijuckala svoje piće.

“Mogla si mi i prije reći, mama. Zašto si to tajila?”

“Imam svoje razloge.”

“Kakve razloge?”

“Najprije, jer želim da znaš da se muškarci rijetko pokažu onakvima kakvima ih smatraš. To nemoj zaboraviti. A drugo”, zastala je i brzo odigrala tri karte jednu za drugom, kao da pokušava premostiti jaz između misli i riječi, “jer si večeras otišla.”

“Otišla?”

“Otišla si od nas. Vidim ti u očima, i po tome kako ti stopala dodiruju pod kao da točno znaju kamo idu. Čujem ti u glasu. Večeras si odrasla i otišla.”

“Još sam tu, mama.”

Elizaveta kimne. Ispije votku jednim kratkim pokretom i upita: “Pretpostavljam da je živ, tvoj inženjer?”