Dragulj Sankt Peterburga

Otac joj utone u naslonjač iza golema pisaćeg stola na kojemu bijahu naslagane visoke hrpe spisa i fascikala od čvrsta svijetlosmeđeg papira, što su se svakog časa mogle prevrnuti na njega. Obrazi su mu bili zagasite boje prezrelih šljiva. “Banke su već vlasnice svega što posjedujemo, Valentina. No pokušat ću.”

32

Unatoč ocu.

Unatoč Arkinovu nestanku s lica zemlje.

Unatoč ozljedama koje previjam u bolnici i pacijentima koji su

umrli pred mojim očima.

Unatoč tomu što mi je majka rijetko kod kuće, a sparina u gradu

gora je no ikad.

Unatoč tomu što mi ruke izgledaju kao da nisu moje.

Unatoč svemu tome, ovo je najsretnije ljeto u mojem životu.

Ljetu je dugo trebalo da stigne. Oklijevalo je poput djevojke koja prvi put ide na bal. Počelo je blijedo i kolebljivo: stabla limete nisu se žurila prolistati, a sunce se skrivalo iza oblaka. Grad se činio siv i umoran; tvornički dim nasjeo je u čađavim oblacima nad krovovima, odveć trom da bi se pomaknuo. No baš kad se Valentina naviknula na hladne vjetrove iz Finskog zaljeva i pomirila s tim da ove godine neće odlaziti na piknike s Katjom, ljeto je nahrupilo, pretvorivši Sankt Peterburg u blistav i blještav grad od zlata.

To je bila prva godina u njezinu životu da ljeto nisu proveli na imanju u Tesovu. Valentina nije zapitkivala zbog čega - to je bilo očito. Otac joj je bio prezaposlen i sve je vrijeme provodio ili u Ministarstvu ili zaključan u radnoj sobi s nekolicinom muškaraca u po mjeri skrojenim frakovima i svilenim šeširima, koji su dolazili i odlazili s teškim diplomatskim torbama. No ona je već odavno bila donijela odluku da više nikad neće kročiti nogom u Tesovo. Kako i bi, nakon onoga što se dogodilo? Kako bi Katja? A još jasnije bilo joj je to da ne može napustiti Jensa jednako kao što ne bi mogla napustiti vlastitu kožu.

Bilo je to ljeto šetnji ruku pod ruku budući da je njegova ozljeda zacijeljela. Redovito bi je osupnula njegova staložena i bezbrižna snaga kad bi je podignuo i prenio preko potoka ili joj obujmio struk rukom kad bi se sagnula posegnuvši za bubamarom na površini ukrasnog jezerceta. Bilo je to ljeto sladoleda i vilin-konjica, istraživanja grada i promatranja ga novim, zapanjenim očima budući da su ga prvi put promatrali zajedno.

Vodila ga je na koncerte Čajkovskog i Stravinskog u Kazalište Aleksandrinskij koje je imalo visoke korintske stupove; on je nju vodio na željezničku postaju Nikolajevski kako bi joj pokazao čudesnu krovnu konstrukciju i do u tančine objasnio princip rada huktavih parnih strojeva. No ona je proučavala strukturu njegove kože i točkice u zelenim mu očima. Slušala je strast u njegovu glasu dok je govorio, a ne pištanje zadihanih lokomotiva.

Jedan su dan sjeli i praćakali stopala u rijeci. U zraku se osjećao miris pokošene trave i nad vodom je lebdio oblak izmaglice, a on joj je objašnjavao planove za proširenje korita Neve kako bi se poboljšao dotok i odvod vode iz grada. Podijelili su jabuku, zalogaj po zalogaj.

Jedan su dan odveli Katju u šumu gdje joj je srna jela iz ruke, a potom u katedralu svetog Izaka gdje je Katja plakala jer je to na nju imalo blagotvoran učinak.

Jedan ju je dan poljubio na stubama pred Ermitažem, kao da za vijeke vjekova želi izbrisati sve ostale s njezinih usana.

Jedan su dan ona i majka stajale kod prozora promatrajući Jensa u vrtu s Katjom. Ispravljao je prečku na kotaču njezinih kolica, a ona mu je naslonila ruku na rame dok je čučao. Majka joj je šapnula na uho: “Jesi li svjesna koliko ga tvoja sestra voli?”

A onda, baš kad se konac ljeta počeo pretapati u jesen, jedan je dan s Jensom sjela u otvorenu kočiju pod baršunastom tamom noćnog neba i rekla mu da je trudna.

“Hoćeš li se udati za mene?” upitao je Jens.

Valentini je srce zabubnjalo u ušima. Primio ju je za ruku i prislonio je uz usne, okrenuo je i poljubio joj zapešće. Mjesečina mu je isklesala lice poput hladna mramora, no oči su mu plamtjele od živosti.

“Valentina Ivanova, hoćeš li mi učiniti tu čast i udati se za mene?”

“Hoću.”

“Sutra?”

Nasmijala se, grla stisnuta od neslomljive radosti. “Kad god hoćeš.”

“Odmah.”

Sklopila je oči. Kad ih je opet otvorila, još je uvijek bio tu, i dalje joj ne puštajući ruku.

“Jense, Katji sam se zaklela da je nikad neću ostaviti.”

“Onda će doći živjeti s nama. Moji dogovori s Davidovom oko zemljišta prošli su bolje nego što sam očekivao pa ću nam kupiti velebnu novu kuću. U kojoj će biti i soba za tvoju sestru.”

Izrekao je to bez imalo premišljanja, kao da je to sitnica.

“Hvala ti, ljubavi.”

Uzeo joj je lice među dlanove. “Volim te”, prošaptao je nježno joj dodirnuvši usne svojima.

“Neću se slomiti”, nasmijala se.