Dragulj Sankt Peterburga

Ono što netko zna i ono što govori dvije su različite istine ispod kojih nije moguće povući debelu i čvrstu liniju jer se kolebaju između sjena i svjetla, mijenjajući oblik. Boljševici i menjševici bespovratno su razderali takozvanu istinu na komadiće otimajući se za moć gore nego lešinari oko strvine i vapeći za pravdom i jednakošću. Oteti nepokretnu djevojčicu. Kakva je to pravda? Kakva je to jednakost u kojoj snažni proždiru slabe?

O, Valentina, pazi se. Pazi se, ljubavi moja.

Sjeli su za stol, Valentinin dlan u njegovu. Žena ih je promatrala, svako malo stežući maramu na glavi dok je sjedila pokraj vatre pijući pivo. Sjedili su tako dva sata. Primijetio je tračke napetosti u Valentininim očima, gotovo da joj je mogao vidjeti mozak kako se vrti ispod kostiju lubanje i čuti zupčanike kako zuje te se zabrinuo za nju. U jednom trenutku stisnula mu je ruku i zagledala se u njega ne trepćući. Bdio je nad njom, ali ne dovoljno budno. Kad su četiri muškarca u poderanim jaknama i promočenim kapama banula u sobu Ivanu za petama, donijevši sa sobom studen noćni zrak, Jens je ustao. Valentina nije ni pogledala muškarce, kao da je već znala što će reći. Ivan se krupnim koracima približi vatri kako bi se ugrijao.

“Onda?” upitala je blago. Pogled joj je počivao na Jensu.

“Ti”, Ivan pokaže prema njoj, “dođi s nama. A ti”, pokaže prema Jensu, “ostani ovdje.”

“Ne!” Jens odlučno krene prema njoj, no ona skoči pred njega i snažnim mu dlanovima obuhvati lice.

“Žao mi je, ljubavi”, prošapće i dodirne ga usnama.

U tom je trenutku pod poletio prema njemu, a u glavi mu odjeknuo snažan prasak. Osjetio je kako mu se mozak rasprsnuo u tisuću staklenih krhotina. Kad je bol udarca naposljetku doprla do njega, strmoglavio se u praznu crnu jamu.

33

Kiša je lijevala bez prestanka, prodirući u hladnim potočićima kroz krov izbe i padajući u pocinčana vjedra poput metaka iz pištolja. Viktor Arkin taj zvuk gotovo da nije ni primjećivao. Koračao je po trulim podnim daskama, a u umu mu se rojilo tisuću odgovora na pitanja što su mu bubnjala u glavi.

Dolaze li?

Koliko ona zna?

Što je vidjela?

Je li djevojčica mamac što ga je Ohrana postavila kako bi ga ulovila?

Komu može vjerovati?

Uvijek isto, vječno gledanje preko ramena. To je cijena koju mora plaćati.

Pripremio je sobu. No ona neće biti poput one nepokretne; ona će biti stalna opasnost pa će morati stalno biti na oprezu. Zamijetio je snagu iza krupnih tamnih očiju i porculanskih kostiju njezina lica. Premda je mlada, znao je da bi ga raščetvorila kad bi joj pružio priliku. Da, bio je spreman.

Prestao je koračati i zagledao se kroz prljav prozorčić. Tri sata ujutro, što je očekivao? Tama izvana bila je gusta i neprobojna, prigušujući sve ostale zvukove pod nesmiljenim nasrtajima vjetra i kiše. Seoska kolibica bila je klimava, tijesnih prostorija, no služila je svrsi. Nalazila se daleko od svega, usred ravnog prostranstva močvarnoga tla kojim je prolazio tek jedan zemljani put podignut iznad razine polja kako ne bi poplavljivao.

Sat vremena stajao je na prozoru osluškujući kad će začuti kloparanje kotača kola, no cijelo to vrijeme njihova mu majka nije izlazila iz glave. Ušuljala bi mu se u misli nepozvana, skrivene blijede udubine njezine kože, brežuljak veličanstvenih kovrča u dnu trbuha. Ćutio im je okus u ustima. A sada mu njezine modre oči nisu dale mira. Razrogačene i sleđene od šoka. Gnjev u njezinu glasu dok mu je zazivala ime, a on po kiši bježao iz kazališta s njezinom kćeri u naručju. Morao ju je natjerati da ga zamrzi, kako bi je se oslobodio.

Kad ni nakon sat vremena nisu stigli, Arkin je uzeo kerozinsku svjetiljku s kuke u gredi i otključao vrata na drugoj strani prostorije. Sumporno žuto svjetlo prosulo se pred njim, pužući uza zidove do stropa u gustome mraku. Djevojčica je ležala sklupčana na krevetu. U mislima ju je uvijek zvao djevojčica, nikad Katja. Tako je bolje. Sigurnije. Tako će je moći gledati bez sažaljenja. Djevojčica. Nikad Katja.

Visoko je podignuo svjetiljku. Njezine oči zurile su natrag u njega, goleme i optužujuće, a usne su joj drhtale.

“Odlazi”, prošaptala je.

“Je li ti hladno?”

Odmahnula je glavom.

“Boli li te?”

Još je jedanput odmahnula. Lažljivica, pomisli on.

“Odlazi”, ponovo je prošaptala.

Ako ode, opet će zavladati potpuna tama - ne smije riskirati ostaviti čak ni voštanicu — pa se oslonio ramenom o dovratak, odložio svjetiljku na pod i pripalio cigaretu, glasno otpuhnuvši dim kako bi nadglasao Katjino tiho dahtanje.

“Nemoj mi umrijeti”, reče.

Povukla je tanak pokrivač preko lica. “Odlazi”, prošaptala je, što je ovaj put zazvučalo kao prigušeno siktanje, ne glasnije od šištanja svjetiljke. Punu minutu promatrao je nepokretnu figuru na krevetu i čekao da podvikne na njega. Budući da nije, uzeo je svjetiljku, izašao iz sobe i zaključao vrata. Tako je bilo lakše.