Dragulj Sankt Peterburga

Obujmio ju je oko struka i poveo do vrata odaje. Iza leđa je začula očajničke uzdahe. Radna soba bila je duga i uska, s dojmljivom ikonom Bogorodice Kazanske osvijetljene crvenom svjetiljkom u jednome kutu, starim pisaćim stolom, pohabanom kožnatom sofom i velikom otvorenom Biblijom koja je stajala na niskome stoliću u sredini prostorije. Soba je bila ustajala, kao i sam Rasputin, neopran i na određeni način neuljuđen, premda nije mogla točno dokučiti zašto.

Rasputin smjesta padne na koljena pred pozlaćenom slikom Bogorodice i pogne glavu. Crna mu je kosa bila duga i obješena, a usne krupne i crvene. Valentina se sjetila tih usana i njihova gorka okusa na svojima. Protrnula je, jedva čekajući otići otamo, no nije znala kani li on ostati na koljenima nekoliko trenutaka ili satima.

“Oče Grigorij, moja sestra umire.”

Reagirao je na način koji nije očekivala. Nasmijao se i nespretno osovio na noge. “Dijete moje, svi umiremo.”

“Oče, nisam došla to slušati. Čula sam da ste kadri iscjeljivati ljude. Molim Vas, iscijelite moju...”

“Dijete Božje”, prozbori on sporim, grlenim glasom, “previše brzaš. Pokušavaš projuriti kroz život, no trebala bi zastati i razmisliti o svojim grijesima.”

Njegove neobične oči zurile su u nju toliko dugo da je osjetila kako joj se misli raspetljavaju, a obraze oblijeva rumenilo.

“Grijeh je”, reče on, prodirući joj svojim glasom u misli, “naš put do Svemogućeg Boga. Griješimo i tražimo oprost i na taj nas način On prima u Svoj zagrljaj.” Prišao joj je bliže, a ona se teškom mukom prisilila odvratiti pogled.

“Nisam ovdje kako bih razgovarala o grijehu. Ono što mi treba je iscjeljenje.”

“Svima nam treba iscjeljenje.” Položio joj je tešku ruku na rame.

“Možete li mi pomoći, oče?”

“Da. Da.” Sagnuo se kako bi je poljubio u čelo, no ovoga puta bila je spremna te se povukla korak unatrag. “Tako znači”, osmjehnuo joj se ustima nalik na mračnu crvenu špilju, “plašljiva srna.” Osmjehne se još šire. “Takve su mi najdraže.”

Pogledala je prema vratima. Mogla je otići. “Oče Grigorij, priča se da iscjeljujete carevića i njegovu majku i oca, cara i caricu.”

On obori pogled, napola sklopivši oči, a njoj padne kamen sa srca te jezikom obliže usne.

“Bog mi je podario tu čast da Njegovu moć i ljubav usmjeravam u to dijete, budućeg ruskog cara.” Naglo se okrenuo i sjeo na sofu. “Dođi ovamo.”

“Hoćete li mi pomoći? Imam nešto novca. Nije mnogo, ali...” Položila je vrećicu zlatnih rubalja na stol.

“Klekni ovdje.” Rasputinov glas pronio se uskom prostorijom.

“Radije bih stajala.”

“Onda ti ne mogu pomoći jer si odveć ohola.”

“Katja. Sestra mi se zove Katja Ivanova. Boluje od kolere. Molim Vas”, primaknula se i pala na koljena na gole grede ispred njega, “molim Vas, pomozite joj.” Težina u grudima shrvala ju je. “Molim Vas, pomozite Katji.”

Položio joj je težak dlan na tjeme, a ona osjeti toplinu od koje su joj misli usključale dok umalo nije zaboravila zbog čega se uopće nalazi u toj prostoriji s tim čovjekom.

“Ne”, prošaptala je i zanjihala se unatrag na petama, a njemu ruka klone uz bok.

“Snažna si.”

Oglasio se neobičnim režanjem u dnu grla. Neuljuđen, pohotan, prljav, polupismen seljak. Bio je sve to, no osjetila je njegovu moć i dodirnula mu koljeno prstima.

“Pomozite mi, oče Grigorij.”

Dugo je zurio u nju, pomičući usne u tihoj molitvi, dok su njezini prsti bili jedina spona među njima. Oči su mu se zaokružile, poprimivši jarkiju plavu boju, da bi se potom zastaklile te Valentina po prvi put otkako je zatrudnjela osjeti napadaj mučnine. On pruži ruke i obujmi joj lice ogrebavši je prljavim noktima te joj se učini da mu se raspoloženje mijenja.

“Bila bi slatka i mekana”, reče uz tužan osmijeh. “Bila bi slasna i mirisna, zamamna moja srnice.”

“Nisam ja Vaše ništa. Ali mi trebate kako biste pomogli mojoj sestri.”

“Ja joj više ne mogu pomoći.”

“Ne! Molim Vas.”

Lice je primaknuo toliko blizu njezinu da mu je mogla vidjeti ljubičaste rupice na kozičavu nosu i osjetiti miris rakije u dahu.

“Svemogući Gospod Bog liječi kroz moje ruke”, reče on, “i šalje mi snoviđenja koja mi pomažu voditi grešnike prema spasenju njihovih duša. Vidim tvoju sestru. Uskoro će se osloboditi svih tjelesnih muka.”

“Ne! Lažete.”

“Ali, ti.” Isplazio je jezik dotaknuvši joj usne. “U tebi raste djevojčica koja će jednoga dana izvući svojega oca iz ralja paklenske vatre.”

Ne. Kako on to zna? To je nemoguće.

“Djevojčica?” dahne ona.

“Da.” Glasno se nasmijao, zatresavši divljom kosom, i sklonio joj ruke s lica. “I bit će vrsna mala lažljivica pa ćeš morati dobro paziti na nju.”

Krv joj je ključala u žilama, fureći joj kožu. Rukama je dodirnula trbuh u kojemu je ležalo dijete i molila se da nosi sina. Jer ako nosi sina, Rasputin će biti u krivu. Samo neka bude u krivu. U krivu po pitanju Katje.

Skočila je na noge. Dosta je bilo njegovih laži. Dosta je bilo poigravanja s njezinim mislima i njegovih ruku na njezinu tijelu. Uzela je vrećicu sa zlatom i izašla iz prostorije.