Dragulj Sankt Peterburga

“Ne”, Valentina nije htjela ni čuti. Ne. Ne daj da iščeznu. “Mislim da se varate.”

“Ne varam se.”

Jens izvadi ruku iz džepa, držeći novčanicu od pet rubalja među prstima. “Smijemo li sami pogledati?”

Mladić hitro pospremi novčanicu u jaknu. “Dakako”, osmjehne se, zadovoljan. Lako zarađen novac. Odmaknuo se i oni spaziše da su vrata s lijeve strane otvorena, te da unutra gori kerozinska svjetiljka. Do hodnika dopre ženski pjev.

“Dobro pogledajte”, ponuka ih mladić.

Valentina uđe u prostoriju. Još je uvijek bila vlažna i tijesna, napuknuta stropa i s plijesni po zidovima, no izgledala je drugačije. Namještaj je bio jeftin i trošan, no tkanine živih boja razmještene uokolo udahnule su tom mjestu život kojega prije nije bilo: zlatna i jantarna, grimizno ljubičasta i jarkocrvena, tkanine živopisnih boja prebačene preko stolaca, stola i kreveta. Valentina je piljila. Usred prostorije neka se mlada žena duge crne kose i očiju kao u Cigančice njihala tiho pjevajući staru narodnu pjesmu iz divljine ruskih stepa.

Valentina se naglo okrene i izađe.

Jens ju je poveo u podrum. Pipala je u mraku, oprezno koračajući. Počelo je kišiti, a zrak je zaudarao po tvorničkom otpadu što je grizao za oči, no Valentina se usredotočila na crnu kuću ispred sebe, ponadavši se da bi Arkin mogao biti tu. Jens je bez riječi stajao pokraj nje. Otkako su otišli iz Varenkina stana, nije rekao gotovo ništa osim: “Poznajem još nekoga tko bi mogao pomoći.” Provukla je ruku ispod njegove i zavukla mu dlan pod kaput kako bi ga mogla nježno milovati po prsima dok su hodali. Činilo se da se povukao u sebe.

Vrata podruma otvorila su se, a prizor koji ju je dočekao nije bio ono što je očekivala. Golema prostorija bila je prepuna kreveta, tijela i plača gladnog djeteta, a nizak zdepasti pas pun ožiljaka od borbe prišao joj je njuškajući joj nogu kao da razmišlja hoće li je gricnuti. Jens je zagrli, primaknuvši je bliže sebi, odgurne psa nogom i priđe mršavoj ženi koja je na ramenu zibala zlatokoso dijete.

“Bio sam već ovdje”, reče joj. “Razgovarati s Larisom Sergejevom.”

“Sjećam Vas se.” Osmjehnula mu se i sa zanimanjem se zagledala u njega. No Valentina nije mogla odvojiti pogled od djeteta. Htjela mu je dodirnuti pahuljaste kovrčice na krhkoj glavici, osjetiti njihovu mekoću. Baš poput Katjinih.

“Je li Larisa ovdje?” upita Jens, strijeljajući pogledom po sjenovitoj prostoriji.

Žena se nasmije i prevrne očima. “Ta je otišla.”

“Kamo je otišla?”

“Otkud ja znam? Prije nekoliko dana neki je muškarac došao u ranu zoru te su sat vremena proveli jedno uz drugo, razgovarajući i prepirući se. No na kraju su se oboje smiješili. Ona je samo uzela torbu, povezala dijete za leđa i otada je nismo vidjeli.”

“Muškarac?” upita Valentina. “Kako je izgledao?”

“Bio je visok, čini mi se.” Opet se osmjehnula Jensu. “Ali ne kao vi. Smeđe kose, u staroj odjeći, ali urednoj.”

“Lica koje zna što hoće?”

“Da, tako je”, žena kimne. “To je on.”

“Čort!” Valentina opsuje. “Pretekao nas je.”

Jens ju je poveo van na ulicu gdje joj je obavio ruku oko vrata, nježno i prisno. “Postoje i druga mjesta”, reče joj.

Arkin je u bilo kojem trenutku mogao iskoračiti iz sjene i prerezati joj vrat te prekinuti taj lovački pohod. No nije. Znao je da ne može, jednako kao što nije mogao ni prisloniti nož uz gladak bijeli vrat njezine majke, te se prezirao zbog te slabosti. One su neprijatelj, one su ugnjetavačice.

I inženjer mu je bio neprijatelj, i to kudikamo opasniji. Kad bi Arkin ubio Valentinu Ivanovu, morao bi ubiti i njega, jer ako ne bi, Friis bi ga jednog dana pronašao. U to nije bilo sumnje. I taj dan bio bi mu posljednji.

Stoga je djevojku zasad ostavio na životu.

Arkin je koračao dugačkim hodnikom hotela, svjestan pogibelji kojoj se izlaže. Ni na trenutak nije pomislio da će Elizaveta biti u Hotelu de Russie — umjesto nje u sobi bi ga mogli dočekati agenti Ohrane. No i unatoč tomu nije se okrenuo i otišao. Stajao je u tišini ispred vrata i dugo osluškivao, no ništa se nije čulo. To nije ništa značilo. Kad je dodirnuo kvaku, vrata su se otvorila te je kročio u sobu.

Elizaveta Ivanova sjedila je na rubu kreveta odjevena u pogrebnu crninu, s velom pod šeširom od sjajna crnog perja. Na licu joj se ogledao izraz golog očaja, a velik joj je pištolj ležao u krilu poput nemarno zavaljena psića. Gladila ga je jednom rukom u rukavici. Spazivši ga, uzela ga je u ruku. Neko su se vrijeme gledali bez riječi.

“Dobrij večer”, reče on naposljetku. “Dobra večer, Elizaveta.”

Ona ustade pridržavajući pištolj objema rukama. Bez riječi.

Krenuo je prema njoj dok joj nije bio dovoljno blizu da je dodirne, no ruke je držao podalje od nje. “Nisam htio da Katja umre”, tiho reče.

Ona odmahne glavom, sporo, nespretno, kao da joj je preteška za vrat. “Valentina kaže drugačije.”

Prišao joj je korak bliže tako da mu je otvor cijevi pištolja bio priljubljen uz prsa. Osjećao je kako mu srce udara u njega. “Pucaj ako će ti tako biti lakše.”