Dragulj Sankt Peterburga

Dobro je odabrala. Dvorište je bilo ni skrovito ni javno, na mahove okupano sunčevom svjetlošću. Arkin ga je pažljivo pregledao kad je zora svitala nad gradom i bilo mu je jasno zašto je baš to mjesto odabrala za mjesto sastanka. Dvorište nije bilo dobra stupica, imalo je previše izlaza. Osim goleme metalne kapije koja je stajala otvorena za kola hitne pomoći i dostavna vozila, tu su bila još dvoja vrata koja su vodila u bolnicu i još jedna sa stražnje strane koja su izlazila na sporednu uličicu, te metalni otvor u podu što je vodio u neku vrstu podruma.

Oboje će lakše disati. Želio joj je vjerovati.

Nekoliko je sati motrio na dvorište. Većinu vremena bilo je prazno, no svako toliko nešto bi iskrsnulo, zbog čega bi im sastanak u svakom trenutku mogao biti prekinut. Tako je bilo sigurnije. Zabrinjavale su ga dvije ostave od opeke uz jedan zid, no lako ih je otvorio, ne pronašavši u njima ništa osim zaliha kerozina i kutija s bolničkom opremom poput posuda za obavljanje nužde i sterilizatora. Proučio je koji su dijelovi dvorišta vidljivi sa stražnje strane bolnice, a koji ne. Dok se sunce uzdizalo, pušio je cigaretu u sjenovitu kutu iza jedne od ostava znajući da je nevidljiv.

Da, Valentina Ivanova, dobro si odabrala.

Valentina je imala puno posla. Na odjelu je vladala mahnita strka. Nakon požara u jedrarskoj radionici pristiglo im je mnoštvo žrtava s opekotinama, mahom žena. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Svaki put kad bi bacila pogled na sat, kazaljke bi neočekivano odmaknule naprijed. Jedan sat. Isprala je nečiju ozlijeđenu ruku hipokloritnom otopinom i pomagala dehidriranom čovjeku dok je ispijao čašu čaja sporo kao puž. Dva sata.

Usta su joj bila suha. Hoće li se pojaviti?

Sjetila se pisma. Pazila je da ga Jens ne vidi, rekavši mu samo da je od Arkina zatražila da se sastanu licem u lice. Posljednji redak u kojemu je pisala o djetetu nije spomenula. Hoće li joj Arkin povjerovati? Sjedila je u tišini pokraj izbezumljene žene koja nije znala gdje je i zašto ju je sin doveo ovamo.

Dva i pedeset jedan.

Oprala je ruke i ogrnula se ogrtačem. Dva i pedeset šest. Zaputila se niz dug hodnik do stražnje strane bolnice. Otvorila je vrata s dvostrukim vratnicama i zakoračila van na sunčevo svjetlo, toliko žarko u usporedbi s tminom u bolnici da je morala zažmiriti.

Bio je ondje. Viktor Arkin stajao je uz jedan od zidova, viši nego što ga je pamtila, no to joj se možda učinilo zbog toga što je vidljivo smršavio. Čeone i jagodične kosti stršale su mu ispod kože. Prikovala je pogled za pištolj što ga je nehajno držao u ruci i po prvi put joj je na pamet pala misao da bi je mogao ubiti. Ali neće, ne ako ga uspije uvjeriti da nosi njegovo dijete. Prišla je mjestu okupanu suncem pokraj jedne od ostava, no Arkin se nije pomaknuo. Sat je otkucao punu minutu, a njoj je u mislima odzvonila svaka sekunda, i baš kad je pomislila da ga neće uspjeti namamiti bliže, on joj je prišao, skočivši na prste poput mačke. Zaustavio se pet koraka od nje iskoračivši iz sjene, vidjela je kako mu se oči privikavaju na svjetlo.

“Zadaješ mi nevolje”, reče joj.

“Drago mi je.”

“Gdje je on?”

“Tko?”

“Tvoj inženjer.”

“On i ne zna da sam ovdje.”

Ljubazno se nasmiješio, no nije mogla dokučiti vjeruje li joj ili ne. Slegnuo je ramenima i spustio pištolj niz bok, pomno je promatrajući. “To bi i mogla biti istina. Čisto sumnjam da bi htjela da sazna kakva si droljica bila u izbi.”

Nije odgovarala.

“I, što hoćeš?” upita on, najednom osoran i poslovan.

“A gdje su svi tvoji ljudi? Sigurno se cijela vojska skriva negdje u blizini, u ostavama ili dolje u podrumu.”

Osmjehnuo se, ali ovaj put to nije bilo ljubazno. “Nema nikoga osim mene. Nemoj misliti da nisam razmišljao o tome. Mogao sam te opet zatočiti i zaključati na devet mjeseci pa ti uzeti dijete i prerezati ti vrat.”

U glasu mu je čula da je zbilja razmotrio tu mogućnost, noge su joj zadrhale od same pomisli na to. “Zarila bih ti vilicu u grlo mnogo prije isteka tih devet mjeseci.”

Nasmijao se, iskreno zabavljen. “Vjerujem da bi. A ako sam zaista ja otac tog djeteta, a ne tvoj inženjer, jesi li razmišljala o tome da se udaš za mene ili mi čak daš dijete nakon što se rodi?”

Prikrila je gnušanje. “Ne.”

“Nisam ni mislio. Pa što onda hoćeš? Našli smo se licem u lice. Kaniš li me pokušati ubiti?”

“Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet.”

Kako se mogao smiješiti? Kako se mogao smijati? Kako si taj čovjek na počupa kosu i ne podere odjeću nakon onoga što je učinio Katji?

Rastvorila je ogrtač kako bi mogao vidjeti što je pod njim. “Vidiš, nenaoružana sam.”

“Zbog toga sam još napetiji.” Pogledom je strijeljao po dvorištu. “Nisam smio doći.”

“Želim da znaš, Arkine, da se svakog dana probudim osjećajući bol. Sestra će mi nedostajati do kraja života. Majka i otac mi pate. Ti i tvoja boljševička borba osakatili ste mi obitelj.”