Dragulj Sankt Peterburga

Rasputin je bio u pravu. Valentina je sad to mogla priznati i nasmijati se. Bila je to slučajnost, ništa više, govorila si je. Nakon zime koja je bila neuobičajeno blaga i proljeća koje je prošlo gotovo bez nemira u tvornicama, rodila je kćerčicu. I to ne bilo kakvu. Dok je u naručju držala to šmrkavo stvorenjce što ju je hvatalo sićušnim prstićima, znala je da je to najsavršenije biće ikad stvoreno. Kako i ne bi bila, uz onakva oca?

Valentina se nije mogla prestati smiješiti. I plakati. Dodirnula joj je obje vjeđe, oba smežurana uha. Zurila je u punašna ustašca i sićušnu srcoliku bradu. Oduševilo ju je kako Jens nije čekao da mu doktor Fedorin otvori vrata spavaće sobe, nego je nahrupio unutra krupnim, željnim koracima, a potom zastao kao ukopan spazivši nju i dijete. Primijetila je kako mu se oči šire od šoka što ga je duboko potresao i vidjela da, koliko god da se pripremao, nije mogao zamisliti da će to tako izgledati. Kao da ga je poharao unutarnji potres. A potom mu se na licu pojavio širok osmijeh, toliko širok da je pomislila da će mu obrazi popucati. Sjeo je na krevet krajnje opreznim pokretom.

“Valentina, jesi li...”

“Sve me boli i premorena sam”, prekinula ga je, “nije ni približno lako kao okotiti mačiće.” Pružila mu je kćerčicu, a on primi sićušni zavežljaj u zaštitnički zagrljaj.

Dugo ju je držao pognuvši glavu nad njom i zureći joj u lišce i još uvijek mokre kovrčice boje plamena na njezinoj glavi. Tek kad je zijevnula otvorivši ustašca, nasmijao se i pogledao Valentinu. U očima mu se ogledala čista ljubav i Valentini se učini kao da su iskoračili izvan ovoga svijeta.

“Nisam shvaćao”, reče on nježno, “koliko mi je život prije bio nepotpun. Bez ovog djetešca u njemu.” Glas mu je podrhtavao. “Prekrasna je.”

Valentina se osmjehnula. “Nazovimo je Lidija.”

39

Sankt Peterburg

Veljača 1917.

“Zaustavi automobil!” viknula je Valentina Jensu dok je upravljao automobilom kroz prometnu gužvu na Trgu svetog Izaka. Kiša je lijevala kao iz kabla, pršteći po kišobranima i krovovima automobila i pljušteći po jarcima uz rub ceste. Kad god bi kišilo, Valentina je primijetila — čak i nakon više od pet godina braka — kako Jens hitrim pogledom provjerava svaki odvod kraj kojega bi prošli kako bi bio siguran da uspješno propušta bujice vode.

“Zaustavi automobil”, ponovila je. “Molim te.”

“Što je?”

Vozili su se natrag preko grada, vraćajući se s Lidijom iz posjeta Valentininoj majci, no Jens je inzistirao da odu ranije jer nije htio da mu se žena i dijete zateknu na ulici nakon mraka. Potpuno ga je shvaćala. U veljači je dan kratko trajao, a ozračje u gradu postalo je neugodno. Bila je ljuta zima, a gotovo tri godine rata protiv Njemačke urodile su strašnim porazima i poniženjima za Rusiju zahvaljujući nesposobnosti ruskih generala pa su se rijeke ranjenih vojnika vraćale kući gdje su, neishranjeni i nezbrinuti, prosjačili uz rub ceste. Bijes javnosti prema caru dosegnuo je svoj vrhunac, ovoga puta ne samo u obliku štrajkova, nego i barikada na ulicama. Prodavaonice su se uništavale, cigle su letjele kroz prozore, a trgovine bivale spaljene do temelja.

“Smrt kapitalistima!” bio je poklič koji je odzvanjao gradom.

Uvedene su stroge redukcije. Vladala je nestašica kruha, nije bilo hleba kojim bi radnici mogli napuniti prazne trbuhe, a ni brašna, mlijeka, maslaca i šećera. Pred pekarnicama i mesarskim radnjama ljudi su od jutra do mraka čekali u redovima na cičoj zimi.

Valentina je osjećala mržnju u zraku, okusa nalik na kiselinu. Osam milijuna ruskih vojnika ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno u rovovima, narod je caricu Aleksandru prozvao izdajničkom njemačkom kurvom, a car Nikolaj bio je toliko nesmotren da je u tako ključnom trenutku napustio Petrograd i otišao u vrhovni stožer vojske. Petrograd. Čak ni nakon tri godine otkako se upotrebljavalo, to je ime Valentini zapinjalo na jeziku. Ime Sankt Peterburg promijenjeno je jer je zvučalo njemački. Od početka rata 1914., sve njemačko zdušno se preziralo — uključujući i carevu ženu.

Čim je Jens zaustavio automobil, Valentina je iskočila iz njega i pojurila preko trga, a pljusak joj je zalijepio kaput za noge. Otrčala je do plakata, oglasne ploče na kojoj su ljudi mogli pročitati novine i razne obavijesti. Po ovako lošem vremenu nije bilo uobičajenog mnoštva koje se inače tiskalo pred njom. Zbog toga ga je i vidjela.

Plamsaj crvene boje. Komad šala što ga je Varenka obećala izvjesiti u znak upozorenja.

Srce joj se stegnulo u grudima. Pripremala se za taj trenutak — ali ne već, samo da nije već stigao. Pružila je ruku prema plakatima koje je raskidao vjetar i na kojima je vrištao natpis VLAST NARODU! dok su se na kupoli katedrale u pozadini zgrbile četiri vrane nalik na crne zloduhe. Komad crvene tkanine bio je pričvršćen za oglasnu ploču, promočen i iskrzan, no bio je ondje. I čekao da ga ona vidi. Valentina ga strgne.

“Mama, sva si mokra!”

Kad je Valentina ponovo sjela u automobil, Lidijine ručice stale su joj tapkati po obrazima brišući kapljice kiše.