Dragulj Sankt Peterburga

“Poznajem je, Friise, poznajem svaki pedalj njezina tijela. Onu pjegicu na bedru koju sam ljubio, sićušni bijeli ožiljak na rebrima koji sam sisao dok nije zastenjala, guste crne kovrče oko njezina vlažnog središta, koje sam lizao dok sam stavljao prste u nju i...”

Da ga tri stražara nisu sputala lancima, Jens bi bio ubio Arkina.

“Gubi se!”

Zadovoljna smiješka na licu, Viktor Arkin odšepa iz samice.

Valentina je osam mjeseci danonoćno tražila Jensa. Diljem grada ljudi su nestajali, prijatelji i ljubavnici danas su bili tu, a sutra već ne. Nitko ništa nije znao; nitko nije htio ništa znati, nikoga nije bilo briga — bili su odveć uplašeni za sebe. Rulja je harala ulicama, provaljujući u zatvore i ubijajući policajce. Kad god bi im palo na pamet, podmetali su požare u velikim kućama i spalili sud i urede tajne policije. Sa stupova uličnih svjetiljki sada su visjeli agenti Ohrane, a grad je buktio od crvenih zastava i plakata: UNIŠTIMO TIRANE i POBJEDA PRIPADA RUSKOME NARODU.

Valentina je bila pažljiva, toliko pažljiva da je ljudi više nisu prepoznavali. Nosila je skromnu seljačku odjeću, ručno tkane haljine i šalove, maramu oko glave i teške pokrpane čizme na nogama. Smršavjela je te su joj se obrazi udubili, blijedi i upali kao radnicima na ulicama. Ramena su joj se ovjesila i kralježnica se pogrbila, a pogled je obarala kako nitko ne bi spazio gnjev što je u njima plamtio. Lidiju bi ostavljala zatvorenu u sobi s njezinim vlakićem i knjigama, no nikad nije naišla na ikoga tko je čuo makar i riječ o danskom inženjeru imena Jens Friis.

Drugog ožujka 1917. car Nikolaj prisiljen je odreći se prijestolja. On i njegova obitelj stavljeni su u kućni pritvor u Carskome selu, a kasnije su prevezeni vlakom u Sibir. Tada se Petrograd promijenio i Valentina je to primijetila. Postao je crven: crvene trake oko ruke, crvene vrpce, crvene kokarde na kapama. Na čelo nove privremene vlade postavljen je Aleksandr Kerenski, koji se uplašio i pobjegao budući da je grad nastavio tonuti u bezvlađe. General Kornilov, glavni zapovjednik vojske, otpušten je, a u ratu protiv Njemačke nastavili su se nizati porazi sve dok se Rusi nisu počeli na koljenima moliti da završi.

Toga ljeta vladao je kaos.

Najveći pak kaos vladao je u Valentininu srcu. Zaboravilo je kako kucati. Zaboravilo je kako biti živo. Ležalo je nijemo i prazno, bez krvi, krhka crna ljuštura teška poput olova ispod rebara. Katkad bi se potapšala po prsima ili čak udarila šakom između grudi, no što god napravila, ono se nije pokretalo. Izgleda li tako slomljeno srce? Kao pokvaren sat.

Neobično je bilo to da su joj se oči sjećale onoga što joj je srce zaboravilo. Noću bi plakale u krevetu bez Jensa, kao da su u stanju izbaciti bol na način na koji srce nije moglo. Tijelo joj je žudjelo za njegovim između plahti te je neprestano iznova udisala njegov miris na jastuku koji je grčevito privijala uza se tijekom beskrajnih noćnih sati. Njegovu je košulju nosila u krevetu, njegove čarape u čizmama i iglu za kravatu u ovratniku bluze. Njegovom je četkom češljala kosu, njegovom četkicom prala zube. Da je mogla, služila bi se i priborom s njegova radnog stola, no umjesto toga u džepu je nosila njegov sat.

Lava Popkova nije vidjela od dana kad mu je povila glavu zavojima. Nije žalila zbog toga. Premda mu je rekla da ga ne krivi za muževljevu otmicu i premda je on njoj rekao da je ne krivi zbog gubitka oka, oboje su lagali. Tražila je Jensa gdje god je mogla i znala. Ponovo je otišla u Varenkinu staru kuću, no nije ju zatekla ondje, a ljubazni čovjek sa suprugom Cigančicom tvrdio je da nikad nije čuo za Viktora Arkina — bez obzira na to koliko mu novca nudila. Tražeći Larisu Sergejevu otišla je i do podrumske prostorije do koje ju je Jens bio odveo i koja je zaudarala po vodi iz kanalizacije, no ni ondje nitko nije čuo za Viktora Arkina.

Otišla je u crkvu. Ondje nije bilo svećenika, onoga koji joj je lagao. Kad je pitala gdje je, rekli su joj da ga je carska vojska nasmrt izbičevala u njegovu selu pred kćerinim očima. Čak ni ta slika nije joj nagnala srce da se oglasi. U svojoj skromnoj seljačkoj odjeći odlazila je na sastanke, pričvrstivši crvenu vrpcu uz prsa, i prisustvovala svakom političkom okupljanju u svakoj crkvi i svakoj dvorani koju je uspjela pronaći. Smiješila se licima koja je prezirala, razgovarala s muškarcima koji su htjeli ustrijeliti sve ministre iz vlade, odlazila sa ženama iz tvornice u barove, a u jednome je čak svirala i glasovir. Rukavice nije skidala, njima prikrivajući glatke ruke.

Nitko nije čuo za Viktora Arkina. Što li je napravio? Vratio se u Moskvu? S Jensom?

Gdje si, Jense?

Bliže od toga nije moglo. Kad bi razgovarala s njime, gotovo bi osjetila kako joj srce treperi. To, i kad bi sjela na njegov bijeli sag od sobova krzna s kćerčicom u krilu i čitala joj o Isambardu Kingdomu Brunelu.

Arkin bi ih ponekad promatrao, Elizavetu i Valentinu.