Dragulj Sankt Peterburga

Na um mu padne Friis. Svaki je dan razmišljao o inženjeru. I o Ivanovoj. Oni su mu bili trn u oku što ga nije mogao iščupati, bez obzira na to što učinio. Povukao je cigaretu napunivši pluća dimom, no ne uspijevajući istisnuti prizor njih dvoje koji mu se urezao u pamćenje, sjećanje na njih kako trče zajedno pod kišom držeći se za ruku, tijela priljubljenih u zajednički obris, ne odvajajući pogled jedno s drugoga.

Bila je u pravu. Valentina Ivanova znala je točno što radi. Zaista je svaki dan mislio na nju, baš kao što mu je i rekla da hoće. Ironično je bilo to što bi, da mu koljeno nije stradalo, sad vjerojatno bio mrtav. Valentina mu je spasila život. Inače bi mu već odavno navukli odoru i poslali ga u onaj besmisleni rat protiv Njemačke. Bio bi topovsko meso, pokošen negdje na bojnom polju, i Valentina bi ga se oslobodila. Svega njegova osim djeteta, njegom djeteta, koje je bilo dio njega koji će uvijek nositi uza se. Ako je bilo njegovo. U to nikad nije mogao biti siguran, zar ne?

Rukom je obrisao lice zatomivši onaj poznati osjećaj praznine u trbuhu koji bi osjetio svaki put kad bi pomislio na dijete. Bio je umoran. Neispavan. Strahovao je zbog noći koja slijedi i noževa koje bi mu ostali drugovi mogli zabiti u leđa budući da je sada raspolagao određenom količinom moći.

Sjeo je za stol i kratko naredio vojniku koji je stajao pred vratima: “Sljedeći zatvorenik!”

Arkin nije ustao sa stolca. No bilo mu je teško ne iskazati joj barem toliko poštovanja.

“Zatvorenice Filipe Ivanove”, reče on, “naređujem da vas se odvede pred sud gdje će vam se suditi kao izdajici naroda.”

“Ti licemjerna ništarijo, što ti i tvoj soj znate o ovoj zemlji? Vjerno joj služim već...”

Arkin kimne stražaru koji ministra udari kundakom puške u lice. Ruke su mu bile svezane iza leđa pomoću užeta pa nije mogao obrisati krv što mu se cijedila iz usta.

“Nemoj.” Tada se Elizaveta po prvi put oglasila. “Molim te, nemoj.”

Dopustio si je da je pogleda i upamti točnu nijansu njezine zlatne kose i glatku kožu obraza i vrata.

“Gospođo Ivanova.” Shvatio je da je oslovljava s poštovanjem koje nije uspio prikriti. Usredotočio se na dva lista papira na svom stolu od kojih je na jednom pisalo ime Filipa Ivanova, a na drugom Elizavetino. Uzeo je nalivpero zadržavši vrške prstiju na njezinu imenu. Bliže od toga nije joj smio prići. “I Vama će se suditi zbog izdaje jer ste pomagali mužu pri njegovu zlorabljivanju proletarijata s ciljem punjenja blagajne Romanovih.”

Nije ništa rekla. Još je uvijek nije mogao pogledati. “Vodite ih.”

“Odmah, druže Erikov.”

No kad joj je stražar zgrabio muža za ruku, Elizaveta reče: “Čekajte.”

Stražar se stao krzmati zbog duboko usađene navike pokornosti. Ruku svezanih iza leđa Elizaveta se okrenula prema mužu i poljubila ga u obraz. “Zbogom, Filipe. Bog neka te čuva. U ovom se životu više nećemo vidjeti.”

“Elizaveta, ženo moja, moram...”

“Vodite ga. Ona neka ostane”, zapovjedi Arkin.

“Elizaveta”, kriknuo je Ivanov dok ga je stražar odvlačio iz prostorije, “volim...”

Stražar je zalupio vrata iza sebe. Arkin i Elizaveta dugo su se gledali, sami u prostoriji.

“Ne mogu te spasiti”, reče on.

“Znam.”

Osmjehnula mu se jednako prisno kao i nekoć na čipkom izvezenim jastucima Hotela de Russie. Na njezinim usnama nije bilo ni traga tuzi ili kajanju dok je stajala potpuno mirno u njegovu uredu.

“Čort!” Bacio je nalivpero na stol i prešao preko prostorije dok joj nije došao dovoljno blizu da je dodirne, no ruku je držao spuštenu uz bok. “Elizaveta, spasio bih te da mogu. No ti si žena ministra. Sam Bog zna da bih, kad bih mogao.”

Njezine plave oči blistale su od zadovoljstva. “Znam. Ne brini se za mene.” Otmjena joj je odjeća bila prljava, a rukav pokidan.

Pitao se kakva ga je to gruba ruka poderala. “Želim te posljednji put pogledati”, tiho će ona.

Tada ju je dodirnuo, položivši joj prste na blijed obraz. Nagnula je glavu nježno je oslonivši o njegov dlan. “Čuvaj se, Viktore. Ovo su jako opasna vremena i želim da...” Teško je progutala i poljubila mu prste. “Da si na sigurnom. Mrzim sve što predstavljaš, mrzim ono što će tvoji boljševici učiniti mojoj zemlji, no”, podignula je glavu, “tebe ne mogu mrziti.”

“Elizaveta, učinit ću što god budem mogao kako bih te poštedio stroge kazne suda, ali...”

“Ne, Viktore, ne čini ništa za mene, preklinjem te.” Te je riječi izgovorila sporo i promišljeno, kao da želi da mu se njihovo značenje ureže u svijest. “U posljednjih nekoliko godina proživjela sam više nego ikad prije u životu. Proživjela i voljela. To mi je dovoljno. Pružio si mi radost za kakvu nisam ni znala da postoji. Spasibo.”

Nježno joj se osmjehnuo i ne pokušavajući prikriti oštru bol koja ga je štrecnula ispod rebara. “Spasibo”, ponovi on poput jeke.

“Bog neka te čuva”, promrmlja ona i krene prema vratima.