Pošto se vezao, Flojd je prilično brzo utonuo u san, ali se jednom probudio i onako sanjiv i polusvestan našao se u čudu, pometen onim što ga je okruživalo. Za trenutak je pomislio da se obreo usred nekog slabo osvetljenog lampiona; prigušen sjaj iz okolnih pregradaka stvarao je taj utisak. A onda reče samome sebi, odlučno i plodotvorno: “Nastavi da spavaš, momče. Ovo je samo obični šatl za Mesec.”
Kada se probudio, Mesec je zapremao polovinu neba, a manevri kočenja samo što nisu počeli. Širok luk prozora postavljenih u zakrivljenom zidu odeljka za putnike sada je gledao ka otvorenom nebu, a ne ka globusu što se približavao, tako da on pređe u kontrolnu kabinu. Tu, na TV ekranima koji su prikazivali stražnji prizor, mogao je da prati poslednje faze spuštanja.
Sve bliže lunarne planine nisu nimalo nalikovale onima sa Zemlje; nedostajale su zaslepljujuće snežne kape, zelene, pripijene odore biljnog pokrova, pokretne krune oblaka. Pa ipak, izrazit kontrast svetlosti i senke činio ih je neobično lepim na jedan osoben način. Zakoni zemaljske estetike bili su neprimenljivi ovde; ovaj svet oblikovale su i modelirale drugačije sile od onih što su dejstvovale na Zemlji — sile koje su tu bile prisutne tokom dugih eona neznanih mladoj, zelenoj Zemlji, sa njenim prolaznim ledenim dobima, njenim morima što se brzo dižu i spuštaju, njenim planinskin lancima koji se rastaču poput magle u praskozorje. Ovde je postojala starost nepojamna — ali ne i smrt, pošto Mesec nikada nije živeo — sve do sada.
Brod koji se spuštao počivao je gotovo tačno povrh linije što je razdvajala noć od dana, a pod njima se pružao metež krzavih senki i blistavih, izdvojenih vrhova koji su hvatali prvu svetlost spore lunarne zore. Bilo je to zastrašujuće mesto za eventualan pokušaj spuštanja, čak i uz svu moguću pomoć elektronike; ali oni su se lagano pomerali odatle ka noćnoj strani Meseca.
A onda Flojd razabra, kada su mu se oči navikle na slabiju osvetljenost, da noćni predeli nisu sasvim tamni. Obasjavala ih je utvarna svetlost pri kojoj su se jasno mogli uočiti vrhovi, doline i ravnice. Zemlja, džinovski Mesečev mesec, preplavljivala je tle svojom blistavošću.
Na pilotskoj tabli svetiljke su bleskale povrh radarskih ekrana, a brojevi su se pojavljivali i nestajali na displejima računara, otkucavajući razdaljinu do sve bližeg Meseca. Od površine ih je delilo još više od hiljadu milja kad se težina vratila kao posledica uključenja mlaznika koji su otpočeli sa svojim blagim, ali postojanim usporenjem. Veoma dugo, izgledalo je, Mesec se lagano širio nebom, Sunce je zaronilo za obzorje i, konačno, samo jedan džinovski krater ispunio je vidno polje. Šatl je padao ka njegovim središnjim vrhovima — i iznenada Flojd primeti da u blizini jednog od tih vrhova neka blistava svetlost bleska pravilnim ritmom. Na Zemlji je to mogao biti aerodromski far — i on se zagleda u nju, osetivši kako mu se nešto skupilo u grlu. Bio je to dokaz da su ljudi vaspostavili još jedno uporište na Mesecu.
Krater se u međuvremenu toliko proširio da su njegovi bedemi stali da nestaju ispod obzorja, dok su manji krateri što su mu prekrivali unutrašnjost počeli da otkrivaju svoju pravu veličinu. Neki među njima, iako su gore iz svemira izgledali sićušni, imali su u prečniku više milja i u njih su se mogli smestiti čitavi gradovi.
Pod automatskom kontrolom šatl je klizio nadole preko neba obasjanog sjajem zvezda, ka golom predelu što se svetlucao u sjaju velike Zemlje koja se sada nalazila u trećoj četvrti. Neki glas stao je najednom da poziva, nadjačavajući pisak mlaznica i elektronske bipove koji su se javljali i nestajali u kabini.
“Kontrola u Klavijusa “posebnom čertnaest”: spuštate se kako treba. Molimo vas, izvršite ručnu proveru stanja stajnog trapa, hidrauličnog pritiska i pneumatičnosti amortizera.”
Pilot stade da okreće razne prekidače, počeše da bleskaju zelene svetiljke i on uzvrati kontroli u Kalavijusu: “Obavljene su sve ručne provere. Sve je u redu sa stanjem stajnog trapa, hidrauličnim pritiskom i amortizerima.”
“Potvrđeno”, reče Mesec i spuštanje se nastavi bez reči. Iako je bilo još mnogo priče, sudeonici u razgovoru bile su mašine, čiji su bleštavi binarni impulsi saobraćali hiljadu puta brže nego što su njihovi sporomisleći tvorci bili kadri da opšte među sobom.
Neki planinski vrhovi već su se izdizali iznad šatla; od tla ih je sada delilo svega nekoliko hiljada stopa, tako da je far postao blistava zvezda koja je postojano bleštala povrh skupine niskih zdanja i neobičnih vozila. Tokom završne faze spuštanja, mlaznici kao da su svirali neku neobičnu melodiju; impulsno su se uključivali i isključivali, vršeći poslednja fina podešavanja potiska.
Najednom, uskovitlani oblak prašine prekri sve, mlaznici se poslednji put oglasiše i šatl se sasvim blago zaljulja poput čamca na koji je naišao mali talas. Moralo je proteći nekoliko minuta pre no što je Flojd uistinu mogao da prihvati tišinu koja ga je sada optakala, kao i slabu silu teže koja mu je ščepala udove.