Derviš i smrt

Oporavivši se toliko, da smrt više nije izgledala suviše blizu, otac nije pristao da se sav imetak uvakufi, ali je vakuf ipak bio velik, i uz muteveliju (jedan pošten i razborit pisar iz mešćeme pristao je da primi ponuđenog mutevelijskog vrapca umjesto nesigurnog kadijskog goluba; tada mi se objasnilo ko je Hasana obavijestio o Harunovoj nesreći), trebalo je postaviti i pomoćnika. Hasan je pozvao mlađeg momka u svoju sobu, i ponudio mu ugledan i dobro plaćen položaj, ako nikad više ne dođe u ovu kuću, osim poslom, do njega, i ako se nikad i nigdje ne susretne sa Zejnom, osim slučajno, pa i to neka prođe bez razgovora. Ako pristane i održi riječ, neka čuva priliku koja mu je data; ali ako pristane a prevari, odmah može ići kud hoće.

Bio je spreman na mladićev otpor i žaljenje, mislio je čak i da popusti, da ostavi sve da traje i dalje, jer se pokajao što ga je stavio pred tako surov izbor. Ali je mladić odmah pristao. Bio je bistar i sposoban. Hasanu se smučilo.

Onda je zovnuo ženu, da joj kaže, ali je mladić sam rekao sve, da se na žalost više neće moći viđati, on odlazi za svojom sudbinom, a ona svoju već ima, neka ga ne pamti po zlu, a on će život u ovoj kući pamtiti samo po dobru, a eto, Bog hoće da ovako bude.

Trebaće paziti na njega, mislio je Hasan gadljivo.

Zejna je stajala kraj vrata, bez riječi, kroz tamnu boju kože probilo je bljedilo, donja usna je drhtala, kao u djeteta, ruke su visile nemoćno niz puna bedra, mlitavo izgubljene u naborima dimija.

Tako je ostala i kad je mladić izašao iz sobe. Tako je ostala i kad joj je Hasan prišao i stavio oko vrata struku majčinih bisera. - Da bolje paziš oca - rekao je, ne želeći da otvoreno plaća njenu žalost, i ostavljajući je čistu pred mužem.

Dvije sedmice je hodala po kući i avliji, s biserom oko vrata, uzdisala i čekala, gledala u nebo i u avlijska vrata. Pa prestala da uzdiše, i počela opet da se smije. Pregorjela je, ili sakrila.

Muž je žalio duže. - Baš je prazno bez njega, a on, nezahvalnik, zaboravio na nas - govorio je prijekorno, još dugo poslije mladićeva odlaska.

Hasan je bio nezadovoljan i sobom i njima. Sve je učinio da se tako desi, a kao da je volio da je ispalo drukčije. - Eto, umiješao sam se da razmrsim čvor - rekao je, smijući se - a šta sam postigao? Podstakao sam mladićevu sebičnost, nju sam unesrećio i oslobodio obzira, mužu sam natovario ozlojeđenu ženu na vrat, sebe još jednom uvjerio da postupam rđavo čim činim nešto s namjerom. Do vraga, ništa nije toliko naopako kao dobro učinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao čovjek koji nešto hoće po svome kalupu.

- Šta onda nije naopako ni glupo?

- Ne znam.

Čudan čovjek, čudan a drag. Nije mi bio sasvim jasan, ali ni sebi, i neprestano se otkrivao i tražio. Samo, nije to činio s mukom, ni mrzovoljno, kao drugi, već s nekom djetinjom otvorenošću, s lakoćom podsmješljive sumnje, kojom najčešće osporava sebe.

Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života.

- Ja sam nepopravljivi brbljivac, volim riječi, svejedno kakve, svejedno o čemu. (Bilježim bez reda ono što je govorio, jedne noći, dok je kasaba mirovala, u mraku). Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina. To me naučio jedan stari vojnik, zajedno smo zarobljeni, zajedno bačeni u tamnicu, zajedno vezani lancem za istu željeznu halku u zidu.

- Hoćemo li da pričamo ili da ćutimo? - pitao je vojnik.

- Šta je bolje?

- Bolje je da pričamo. Lakše ćemo trunuti u ovom zindanu. Lakše ćemo umrijeti.

- Onda je isto.

- Pa da vidiš, i nije isto. Činiće nam se da nešto radimo, da se nešto dešava, i manje ćemo se mrziti, a biće ono što mora, to već nije u našoj moći. Susrela se tako dva neprijateljska vojnika u šumi, i šta će kud će, počeli da rade ono što znaju i što im je zanat. Izbacili puške i ranili se, potegli sablje i sjekli se, ljetni dan do podne, dok ih nisu polomili, i kad su im ostali samo noževi, jedan vojnik je rekao:

- Čekaj da predahnemo. Evo, i podne je prošlo, nismo vukovi, već ljudi. Eto, ti sjedi tamo, ja ću ovdje. Dobar si borac, umorio si me.

- I ti mene.

- Bole li te rane?

- Bole.

- I mene. Stavi duhana, da zaustaviš krv.

- Dobra je i mahovina.

Pa sjeli, popričali o svemu, o porodici, o djeci, o teškom životu, sve im slično, mnogo šta isto, razumjeli se, zbližili, pa ustali, i rekli zadovoljni:

E baš se ispričasmo, ko ljudi. Eto, i na rane zaboravismo. Hajde da dovršimo što smo započeli. Pa izvadili noževe i smirili jedan drugoga.