Derviš i smrt

Zaboravio sam šta sam rekao u početku, laž je veoma nesigurna, pričao sam o njemu kao da ga poznajem. Ali, nisam mogao pogriješiti. Nije vidjela ni to da sam bio dijete kad je on poginuo, možda je čak mislila da je njen sin mnogo mlađi od mene, jer se u njoj nije mijenjao. Rekao sam da je bio lijep, pametan, dobar i plemenit prema svima, nježan prema njoj, da se izdvajao među hiljadama. Slikao sam njenu misao, i nisam mogao pretjerati. Svaka moja pohvala bila je majci slaba, nedovoljna. Govorila je tiho, šištavo, ali je svaka riječ iz njenih osušenih usta izašla poljubljena, omilovana, istetošena, namirisana ljubavlju, uvijena u ham-pamuk dugog sjećanja. Ja sam bio nov, i nepoznat, vrijedilo mi je ispričati sve o njemu, namiriti se za uporno ćutanje. A podsvjesno je željela da mi objasni zašto toliko žali, prestavši da žali dok je pričala, jer ga je vidjela savršenog a živog. Mislim da je to prvi put uspjela u potpunosti; sama, i sa poznatima, oživljavala je samo toliko da vidi njegovu sjenku, znajući da je mrtav. Sad je zaboravila na smrt, potisnula je u sebi sve osim dalekog vremena, u kome nije bilo nesreće. Znao sam, neće to dugo trajati, naići će misao o smrti, očekivao sam da je poklopi crni oblak, vidjeću to po tami na njenom licu, ali svejedno, bila je bar za trenutak oslobođena. Otada sam je posjećivao kad god sam nailazio tim krajem, idući na put, ili se vraćajući, i žena je pronalazila sve nove slike u svome sjećanju, i sin je bivao sve manji, sve mlađi, uvijek isti i uvijek živ. Odvajala ga je u prošlost od crnog časa koji je prekinuo njen život. Očekivala je taj tren uskrsnuća, kao slavlje, kao Bajram, danima me čekala, velika soba se ložila, ako je bila zima, prvi put u toliko godina, pripremala se hrana, koju ona nije jela, sterali su se umoljčani dušeci i požutjeli čaršavi; za mene, ako bih pristao da ostanem koji dan više, da joj produžim praznike. Nije mnogo izmijenila način života, i dalje je jela samo crni raženi hljeb i pila vodu, i dalje je spavala na golim daskama poda, s crnim kamenom na prsima, ali u njenim očima nije više bila samo misao o smrti. Nagovorio sam je, i pristala je, da zatraži od subaše zaostali prihod od imanja, da djeci u selu izgradi mekteb, i da im pomogne u hrani i odijelu, jer bi to sigurno i njen sin učinio. Podigla je mekteb, dovela hodžu, pomagala siromašnim seljacima da im djeca ne idu gola i gladna u školu, učinila dobro djelo, olakšala svoju muku.

- I tako, sve se dobro svršilo, i svi su bili srećni, kao u priči - rekao sam, rugajući se tom Hasanovom kazivanju.

Učinilo mi se da je ta priča s poukom namijenjena meni, da mi posluži kao uzor: valjda je trebalo da i ja sakupljam djecu i mladiće oko sebe, i da ih upućujem u srećan život. Zvučalo je naivno, mimo njegova običaja, suprotno svemu što sam o njemu znao. Ali on je izučio dobru školu kod starog vojnika u zindanu.

Nasmiješio se, ne baš pobjednički, ali ni malodušno.

- Pa, nije se baš sve dobro svršilo. Seljacima je pomoć za djecu dobro došla, počeli su da piju i da propijaju i svoje. Osjetile su to i njihove žene, jer su pijane seljačke ruke postale teže i ubojitije, pa su seljanke proklinjale udovicu. A proklinjali su je i seljaci, jer je valjalo odvajati djecu od goveda i poljskih poslova. Djeca su rijetko dolazila u mekteb, a ni učitelj nije bio od najboljih, pa su slabo šta naučila, a i ono što bi naučila, zaboravila bi nakon godinu-dvije, pa su svi u selu govorili: ama kakva škola, stražnjicu oguliš dok naučiš, a za godinu sve zaboraviš. Spahinica je dvadeset godina živjela čekajući smrt, a umrla je trećeg proljeća od našeg viđenja, iščekujući me na vjetru i susnježici, jer sam se na putu duže zadržao nego što sam mislio.

- Onda je sve ispalo zlo?

- Nije. Zašto? Umrla je očekujući prijatelja svoga sina, shvataš li? Puna lijepih riječi, željna da govori o svojoj ljubavi, nije mislila na smrt. Seljaci su ostali na istom, bez rakije i bez pomoći, jer su nasljednici razdijelili imanje. A u selu se sačuvalo lijepo sjećanje na spahinicu, sve drugo se zaboravilo. Ostala je priča: živjela je u ovoj kući jedna čudna i dobra žena. Niko od tog, istina, nema ništa, ali je lijepo.

Uznemirila me ta priča, opora i neobična, kao život, i neuhvatljiva, kao život. I Hasanovo podrugljivo prihvatanje, ili spokojno neprihvatanje, mučnog životnog kovitlanja, koje čovjek mora da užljebi, da ne bi izludio.

Nasmijao sam se, da olakšam moguću trpkost, i nelagodnost pouke:

- Zastani na nečemu, za milog Boga, odredi se, pronađi oslonac. U svemu si nesiguran.

- Imaš pravo, u mnogo čemu sam nesiguran. Je li to zlo?

- Nije ni dobro.

- Znači, nije dobro, ali nije ni zlo. A biti siguran, to je dobro. A može li biti i zlo?

- Ne razumijem.

- Postoji li nešto u što si potpuno siguran?

- Siguran sam da ima Boga.

- A vidiš, i oni koji ne vjeruju u Boga, takođe su sigurni. A bilo bi možda dobro da nisu tako sigurni.

- Da. I šta onda?

- Ništa.