Derviš i smrt

Već mjesecima Hasan ništa nije radio, prilično rastočen besposlicom i zaludnošću svog bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku službu svoga sina. I dok je Dubrovčanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu ženu po najljepšim mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajući na svoje smiješne muke, a izgleda da ni žena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo nježnu dubrovačku gospu, vaspitanu u Maloj braći, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naočit, uglađen, obrazovan, već što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan čovjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne službe onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladić nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovačkom plemiću po držanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdržan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuće. Nije ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje. Očekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošću, a kad je izostao, začudila se, i počela da ga gleda s većom pažnjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku riječ, koja ne obavezuje ni njega ni ženu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom, sakrio je pred njom, nastojeći da se ne oda ni pogledom. Ali je žena saznala odmah, čim su se plahe vatre pojavile u njegovim očima (morala je priznati da su lijepe) i počela da se štiti pojačanim prijateljstvom, ponašajući se kao sestra, bez ustručavanja. Hasan je sve više tonuo u ljubav, ili se sve više dizao na njenom talasu, i niko ne treba tome da se čudi, bila je lijepa (to kažem usput, jer to u ljubavi nije važno), bila je nježno ljupka, a to je u ljubavi važno, bila je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost i uvjerilo ga da ima stvari koje mlad čovjek ne može nekažnjeno zaboravljati.

Pomogao je Dubrovčaninu kod jednog Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brže svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo, ali je skratio njihov boravak, srećan zbog njegovog povjerenja, kojim kao da mu je oprošten grijeh ljubavi, nesrećan zbog skorog rastanka, koji bi ga ostavio u čami, goroj od one ranije. A da li je Dubrovčanin osjećao povjerenje, ili mu je vezivao ruke njime, jer je poznavao ljude, ili je toliko vjerovao svojoj ženi, ili nije imao mašte, ili mu je bilo svejedno, teško je reći, ali on nije ni važan u toj smiješnoj ljubavi. Kažem: smiješnoj, i kažem: ljubavi, jer je bila i jedno i drugo. Uplašen, ili ohrabren, zato što će brzo otići, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime; Mejrema) da je voli. Da li zbog njenog bljedila, iako je čula samo ono što je znala, ili zbog svoje naivnosti, Hasan je rekao, što mudar i iskusan čovjek ne bi ni pomislio da kaže, da mu je žao, zbog njenog muža, jer mu je prijatelj, a možda će i nju uvrijediti, jer je čestita žena, ali morao je da joj to prizna, i ne zna što će biti od njega kad ona ode. Tako je i žena bila prisiljena da se zakloni za muža i za čestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice. Za divno čudo, kao da je ta Hasanova naivnost pobijedila njenu strogost: izgleda da ga je tada zavoljela.