Derviš i smrt

Ali su katolička vjernost ove fratarske štićenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrećan što je znao da postoji. Kako joj je on sve ispričao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predložila mu je da zajedno s njima, lađom, pođe u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drži u Carigradu. Htjela je da pokaže i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je" la route des écoliers", rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duži put, kojim se djeca vraćaju kući iz škole, ali je sigurniji. Branila se i francuskim, jer je osjećala da ga oduševljava poznavanjem tog čudnog francuskog jezika, stvorenog za žene. Zaboravila je da bi ga oduševila i kad bi govorila gurbetski. Kao što je zaboravljala da se slabo brani time što ga oduševljava. Na lađi su se rjeđe viđali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio uzburkano more, i gotovo cio put preležao u postelji, mučeći se i povraćajući. Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio težak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti, da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozračeno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmrađeno, a jadni čovjek je bio žut i modar, kao na samrti. Možda će i umrijeti, mislio je sa strahom, i s nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, s nekim ružnim smislom za žrtvu i trpljenje, provodila s mužem najviše vremena, čistila i vjetrila kabinu, tješila ga i držala za ruku, pridržavala mu glavu kad se grčio od povraćanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je ta ružna slika njenu ljubav prema mužu uvećala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je Hasan nestrpljivo očekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao minute kad će je njena dužnost pozvati u smradnu kabinu, da - ganuta svojom žrtvom - misli na čisti morski vjetar i nježan glas koji je govorio o ljubavi. Nisu govorili o svojoj ljubavi, već o tuđoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istočne, a to je isto. Nikad im tuđe riječi nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kućice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi žena postala svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kažnjavala se mužem i žrtvom. - Marija - šaptao je mladić, koristeći se njenim dopuštenjem da je zove imenom, što mu je ličilo na najvišu milost - hoćete li izaći večeras?

- Ne, dragi prijatelju, mnogo stihova najedanput, to nije dobro, moglo bi da postane otužno. A i vjetar je hladan, nikad sebi ne bih oprostila ako nazebete.

- Marija - gušio se mladić. - Marija.

- Šta je, dragi prijatelju?

- Onda vas neću vidjeti do sutra?

Puštala je da joj drži ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, želeći možda da zaboravi vrijeme, a onda se budila:

- Dodite u našu kabinu.

I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s čuđenjem gleda s kakvom privrženošću Marija njeguje muža. Plašio se da od toga i njega ne spopadne morska bolest.

Na domak Dubrovnika, posljednje noći, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je zadrži, i rekla:

- Uvijek ću pamtiti ovo putovanje.

Možda zbog Hasana i stihova, a možda zbog muža i povraćanja.