Derviš i smrt

Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost vezivanja i napor oslobađanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumijevanja tuđeg, je li to nevoljno mirenje s malim prostorom i utazivanje čežnje za većim? Ili je mijenjanje mjera, da svoje ne postanu jedine? Ili žalosno, ograničeno bježanje, i još žalosnije vraćanje. (Teško mi je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim drukčija: postoji svijet s pravom vjerom, i svijet bez nje; druge razlike su manje važne, i svugdje bi bilo moje mjesto gdje bih mogao biti potreban).

U proljeće, prve godine poslije Hasanova povratka iz Carigrada, došao je u kasabu gospar Luko sa ženom, Dubrovkinjom, i opet se sve obnovilo, s novom snagom i novim ograničenjima.

Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. Ukoliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. Žena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih riječi, tako je bar izgledalo, ništa više nije sebi dopuštala. Pa i svoju griješnu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnički priznavala. A Hasan je odlazio na svoja putovanja, i vraćao se sa željom što je rasla za dugih mjeseci odsustvovanja. Je li ta čudna ljubav određivala smisao njegovu kretanju? Je li zbog nje osjećao kob vezanosti i neprestano činio napor oslobađanja?

To je djelimična istina o Hasanu, ono što sam čuo, saznao, domislio, upotpunio, povezao u mutnu cjelinu. Malo gurava priča o čovjeku bez pravog zavičaja, bez prave ljubavi, bez prave misli, koji je nesigurnost svoga životnog puta primio kao ljudsku sudbinu, ne kukajući što je tako. Možda ima neke prijatne vedrine, i hrabrosti, u tom mirenju, ali to je promašenost.

Dragocjeno mi je to saznanje, vidim da nije jači od mene.

Ali tada sam bio opčinjen, i radije sam o svom velikom prijatelju zamišljao bajke: bio jednom jedan junak. Znanjem i umom zasjenjivao je sve muderise u Stambolu, da je htio bio bi mula carigradski ili vezir carski. Ali on je volio svoju slobodu i puštao je svoju nesputanu riječ da kazuje njegovu misao. Nikome nije laskao, nikad nije govorio laž, nikad nije tvrdio što ne zna, nikad nije prećutao što zna, i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike, usamljenike, dobre ljude i lijepe žene. S jednom je napustio Carigrad i otišao u Dubrovnik, a ona je za njim došla u kasabu. Prezire novac, i položaje, i moć, prezire opasnosti, i traži ih po mračnim bogazama i pustim planinama. Kad htjedne, učiniće ono što zaželi, čuće se o njemu daleko.

Zaista, smiješno je kako se malom prepravkom, zaboravljanjem sitnica, izostavljanjem uzroka, neznatnim prekrajanjem stvarnih događaja, porazi mogu pretvoriti u pobjede, promašenost u junaštvo.

Samo, moram priznati, da Hasan nema nikakva udjela u tom stvaranju bajke. Ona je bila potrebna nama a ne njemu. Hoćemo da vjerujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je obično. I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je, bar po tome kako je primao sve što mu se dešavalo. Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao da u životu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i riječ i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas.

Pa dobro, postoji, izgleda da postoji, i pored svega, ali je prilično smiješno, liči na djetinju misao.

Tri dana pred Hasanov povratak Alijaga je postao toliko nemiran, da nije mogao ni razgovarati, ni igrati tavle, ni jesti, ni spavati.

- Je li se šta čulo za hajduke? - pitao je neprestano, slao mene i Fazliju da se raspitamo u hanovima, kod kiridžija, i mi smo donosili povoljne vijesti, kojima nije vjerovao, ili ih je tumačio prema svojoj brizi:

- Ako odavno nisu napadali, to je još gore. Osilili su se, niko ih ne goni, mogli bi baš sad zasjesti na drumu. Fazlija! - naredio je momku iznenada, ne osvrnuvši se kad je u sobu ušla njegova kći, kadijinica, ovo mu je bilo važnije. - Nađi deset naoružanih ljudi, iznajmi konje, idi pred njega. Sačekaj ga u Trebinju.

- Naljutiće se, aga.

- Neka se ljuti! Nađi neki razlog. Kupuj smokve, ili šta hoćeš, samo se ne vraćaj bez njega. Evo ti novac. Plaćaj, ne cjenkaj se, polomi konje, ali moraš stići.

- A šta ćeš ti, aga?

- Čekaću vas, eto šta ću. I ne pitaj više, hajde!

- Imaš li dosta novaca? - upitala je kći. - Da ja dam?

- Imam. Sjedi.

Sjela je na sećiju, do očevih nogu.

Htio sam da izađem za momkom. Starac me zaustavio, kao da nije htio da ostane sam sa kćerkom:

- Kuda ćeš?

- Htio sam u tekiju.

- Može tekija i bez tebe. Kad ovako oboliš, kao ja, vidjećeš da sve može bez nas.

- Samo mi ne možemo bez svega, čak i kad obolimo - rekla je žena mirno, bez osmijeha, prigovarajući ocu zbog Hasana.

- Zašto se čudiš? Jesam li umro, da bih mogao bez svega?

- Nisi, ne dao Bog, i ne čudim se.