Derviš i smrt

- Juče sam bio zbunjen. A sinoć nisam spavao, i mislio sam, mislio. Zašto bi mi lagala, šta ima od toga? Ako je zbog imetka, zna da će i njoj ostati, neću ponijeti na onaj svijet. A možda je i onaj moj zlosrećni zet, kadija, planuo pred posljednji izdisaj, ko svijeća, i učinio jedino pošteno djelo u životu. Ili je alah dao na neki drugi način, hvala mu na koji god je, samo vjerujem da je istina, nikakav razlog ne mogu da smislim zbog kojeg bi lagala.

- Ni ja.

- Ni ti? Eto, vidiš! Mene bi još mogla roditeljska ljubav da prevari, tebe ne može.

Povjerovao je, jer je tako htio, ali će Hasan pojesti još dosta muke zbog ove očeve sreće, kakva je da je.

Mislio sam da ostanem duže s Alijagom, bio je uznemiren kćerkinom viješću, u koju ja nisam vjerovao, ali mu to ne bih rekao, i uzbuđen Hasanovim skorim povratkom, zbog koga je i meni premiralo srce, kad bih se sjetio. Ali je došao Mula-Jusuf i pozvao me u tekiju: čeka me miralaj Osman-beg, na prolazu je s vojskom, i hoće da prenoći u tekiji.

Starac je slušao sa zanimanjem.

- Čuveni Osman-beg? Poznaješ li ga?

- Samo sam čuo za njega.

- Ako je kod tebe tijesno, i ako miralajbeg hoće, pozovi ga u moje ime da dođe ovamo. Prostrano je, a ima mjesta i za njega i za pratnju. Bila bi čast za moju kuću ako mi bude gost.

Ponudio je gostoprimstvo naviknuto, ali se izražavao svečano, na starinski način. Bio je slab prema slavnim ljudima, zato se i naljutio na Hasana što to nije postao.

Ali se odjednom predomislio:

- A možda je bolje da ostane u tekiji. Fazlija je otišao pred Hasana, Zejni je dosta da se brine o meni, ne bih ga mogao dočekati kako treba.

Znao sam zašto je odustao, zbog Hasana. Umirio sam ga.

- Ne vjerujem ni da bi došao. Carski ljudi svraćaju u tekiju kad neće nikome da se zamjere u jednom mjestu. Ili kad nikome ne vjeruju.

- A kuda će s vojskom?

- Ne znam.

- Ništa mu ne govori. Možda ni Hasanu ne bi bilo pravo da miralaj prenoći u našoj kući. A ne bi ni meni - dodao je, velikodušno se saglašavajući sa sinom. - Ako ti šta treba od posteljine, hrane, posuda, pošalji.

- Može li neko od derviša prenoćiti kod tebe, ako bude potrebno?

- Možete svi.

Na sokaku sam susreo Jusufa Sinanudina, zlatara. Išao je Alijagi, kao i svako veče, ali je sad stajao na raskršću, kao da je nešto osluškivao. Krenuo je kad me ugledao.

- Imaš čuvenog gosta - rekao mi je, čudno nesabran.

- Sad mi javiše.

- Upitaj ga kako se osjeća. Slavu je stekao ratujući protiv neprijatelja carevine, a sad ide da ubija naše ljude. U Posavini. Ružna starost. Kamo sreće da je umro na vrijeme.

- Nije moje da ga to pitam, Sinanudin-aga.

- Znam da nije, ne bih ni ja. Ali je teško ne pomisliti.

Na kapiji se zaustavio, učinilo mi se da je nešto osluškivao.

Hafiz-Muhameda i Mula-Jusufa poslao sam na konak Alijagi, ja sam se smjestio u hafiz-Muhamedovu sobu, svoju sam dao Osman-begu, a u Mula-Jusufovu su se smjestili stražari.

Iznenadio sam se kako je miralaj star, bjelobrad, umoran, ćudljiv. Ali nije bio grub, kako sam očekivao. Izvinio se što mi smeta, ali u kasabi ne poznaje nikoga, i činilo mu se najzgodnije da dođe u tekiju, najzgodnije njemu, nama sigurno nije, ali se nada da smo navikli na putnike namjernike, a ostaće samo ovu noć, i rano ujutro će na put. Mogao je da prenoći i s vojskom, u polju, ali u ovim godinama više voli pod krovom. Mislio je da ode i do ovdašnjeg zlatara hadži-Jusufa Sinanudina, prijatelj je s njegovim sinom, ali ne zna kome bi bilo pravo kome krivo, i zato je odlučio ovako. Iako bi imao da isporuči hadži-Sinanudinu vijesti o sinu: baš uoči njegova polaska ovamo postao je carski silahdar. Mogao bih i ja da mu to javim, možda će se obradovati.

- Kako se ne bi obradovao! - rekao sam gotovo zgranut. - Niko iz naše kasabe nije dospio do tako visokog položaja.

Ali serasker je potrošio sve svoje riječi i svu svoju pažnju, i ćutao je, umoran, bez osmijeha, željan da ostane sam.

Otišao sam u sobu i stao kraj prozora, razbuđen i silno uznemiren.

Carski silahdar, jedan od najmoćnijih ljudi u carevini!