Derviš i smrt

Ništa nisam pokrenuo. Šta se desilo? U čemu sam pogriješio?

Jesam li više očekivao od ovih ljudi? Hoće li oćutati, kao i onda, kad su mene zatvorili? Jesam li se prevario, bacivši mamac, možda im se probudio razbor? Jesu li ga odveli od kuće, i ovi ljudi još ne znaju, ili im je svejedno?

Ali to je nemoguće. Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreća, jer smo nevažni dijelovi moćne cjeline, bespomoćni kad smo napušteni. A hadži Sinanudin je isto što i čaršija, ako se njemu nešto desi, svako će smatrati da je i sam ugrožen. I oni su cjelina, u kojoj je svako za sebe važan, i opasnost nad jednim, lebdi nad svima, kao oblak.

Ili sam požurio, gonjen nestrpljenjem koje rđavo računa?

Ili se ne usuđuju da udare po njemu?

Ili me Mula-Jusuf prevario?

Ili se sav svijet okrenuo naglavce.

Polako sam išao sokakom između isturenih čefenaka, slušajući mirni šum života, koji nikad nisam teže podnosio.

Maločas sam bio bodar i siguran, upravljao sam događajima i činilo mi se da sam iznad njih. Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to doživio, a bio mi je prirodan taj osjećaj nadmoćnosti. Jedva sam ga i zapažao dok je trajao, zračio je iz mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se čak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene, jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda čudno, i daleko; ljudi i život nisu ispod mene već oko mene, zaključani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u životu, poraza sigurno ima.

Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruženost u meni, ni da li sam odmah primijetio promjenu, čim je nastala, ili su me čula upozorila, kad je postalo čudno.

Prvo sam čuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje, kuckanje, udaranje, a onda se taj muk počeo da širi dalje. Ličilo je na zaprepaštenost, na stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobično, i strašno, kao da je krv prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam.

Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.

Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukčiji nego maločas, drukčiji nego svaki dan, mukli i opasni, slični teškom uzdahu, pa prituljenom režanju. Čuo sam u njima iznenađenje, strah, ljutinu, čuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, čuo sam sve što sam htio.

Opet mi se vratio osjećaj lakoće i sigurnosti.

Pošao sam za čaršinlijama, pomiješan s njima, osjećajući njihovu jaru i ljut miris njihovih tijela (to je miris iznenadnog zaprepaštenja i bijesa koji se još nije odredio; u boju ljudski miris je oporo sladak, na krv), slušao jedva razumljiva pitanja, kao vraćanje, suludo mrmorenje, klokotanje duboke vode, podzemni tutanj, i nisu bile važne riječi već to zmijski piskavo siktanje, ti mutni trbušni glasovi koji su ih pretvorili u nešto nepoznato, i opasno, čega se više nisu ni sami sjećali.

Valjali smo se čaršijom, u jednom pravcu, s glavom podignutom prema nečemu što čekamo, naprijed, dodirujući se ramenima, stisnuti, a ne videći jedan drugoga, istiskujući slabije, ali nas je bilo sve više, neraspoznatih, pretvorenih u mnoštvo, pretopljenih u njihov strah i snagu. S mukom sam se odupirao čudnoj i snažnoj potrebi da budem nerazumna razbješnjela čestica, čuo sam svoje vlastito režanje i osjećao omaglicu od neke opasnosti koja je i mene ugrozila. Oživljavao sam svoj osjećaj nadmoćnosti, da se ne bih prepustio prastaroj potrebi da jurišam s ugroženim plemenom.

Hadži-Sinanudinov dućan je, širom otvoren, i pust.

Potrčali smo u drugi sokak, u treći, i u Kazazima se zaustavili pred gomilom što je stala. Probio sam se s mukom.

Sredinom sokaka, na slobodnom prostoru, između ljudi što su zastali, i onih naprijed, što su se razmicali, sejmeni su vodili hadži-Sinanudina.

Razmahnuo sam ramenima i izašao ispred prvih, koje je zaustavio strah. Ne mogu više biti jedan od mnogih, moj čas je došao.

Iskoračio sam na slobodan prostor, uzbuđen, znajući da me gleda stotinu užagrenih očiju, i pošao za sejmenima.

- Stanite! - viknuo sam.

Gomila je zatvorila sokak.

Sejmeni su zastali, pogledali me, začuđeni. Pogledao me i hadži Sinanudin. Lice mu je mirno, učinilo mi se da se osmjehnuo, prijateljski, ili sam želio da tako bude, u uzbuđenju, da me ohrabri, a bio sam zaista uzbuđen, zbog ovih ljudi, zbog njega okruženog sejmenima, zbog važnosti ovoga što činim, zbog onih koje mrzim, zbog svega što sam čekao cijelu dugu vječnost.

U tišini, koju sam očekivao, a opet me zapljusnula kao vrela voda, sejmeni su skinuli puške i okrenuli ih prema gomili. Peti, nepoznat, nenaoružan, upitao me ljutito:

- Šta hoćeš?

Stajali smo jedan prema drugome, kao dva rvača.

- Kuda ga vodite?

- Šta te se tiče!